Neobično kišovit maj za Trebinje pokvario nam je p lanirani drugi noćni uspon na Vučji zub. Potom se, preko reda, u junu na grad spustila nedjelja tropske vreline. Zato je predsjednik „Vučjeg zuba“ zakazao kvalitetan bijeg od vrućina najavljenih za vikend 22/23. A šta „zubićima“ može biti kvalitetnije od noćnog uspona na Vučji zub?
Samo što je ta subota 22. juna, zvanično tek drugi dan ljeta, a u Trebinju već sa temperaturom od 33˚C, nezvanično dosezala i 45˚C na suncu. Dakle, bila je tako kvalitetno vruća da su samo pet planinara i Džodžo dobrovoljac-logoraš, odlučili da je utroše na spremanje, pakovanje i Čađo-vožnju do Ubala.
Što zbog zvanično- nezvanične vrućine i nasušne potrebe da se nosi mnogo vode, ašto zbog utvrđenog gradiva vezanog za leđni transport kamperske opreme 7 km prije i 7 km poslije uspona – nešto smo bili motivisani da to do 2:30 h dremnemo pod vedrim nebom. Naravno, poslije druženja uz logorsku vatru do kasno u noć…
A za našu logorsku vatru nam je ta dobra šuma oko logora sama od sebe ubrala i osušila grane, samo smo ih privukli. Istina, muškarci malo više. Nije da smo se Milijana i ja ustezale od tog posla, nekako su nas prestigli. A nismo se ni trudile da predsjedniku oduzmemo potpaljivanje logorske vatre. Kao što je poznato u Društvu, njemu to baš ide od ruke. A mislim i da ga veseli. Istina, sve nas je razveselila ta dobra vatra u sumrak, onako oznojene poslije teretnog pješačenja po vrućini…
A tek što je bila dobra ta noć u Dobrom dolu! Mjesec kao tepsija, zagasito plavo neboosuto zvijezdama, bjelasa se onaj sipar uz Zubački Kabao, sam Dobri do kao osvijetljen džinovskom lampom. Nešto kao filmsko osvjetljenje očaravajućeg predjela noću: ono kao mrak, a sve se vidi. Upravo kao što nam poruči Rio preko Fejsbuka: „Prava noć za planinarenje!“
Naime, zadesilo se da je baš te noći bio perigej ili tačka na mjesečevoj ovalnoj putanji kada je on najbliži Zemlji. A još kad se taj perigej poklopi sa punim mjesecom, kao štzo je bilo u noći 22/23. juna, onda se dešava fenomen tzv. Super Mjeseca. Naime, Mjesec tada izgleda 14% veći i 30% sjajniji nego inače. Istina, takav je on bio i u Trebinju, ali u Dobrom dolu nam je bio tako blizu, tu iznad Orjena. Jednostavno, Super Drug uz logorsku vatru…
Uprkos tom Super Drugu u noći, Danko i Srle su otišli u susret Oziju, koji je morao da krene kasnije i sam. Nije Ozi nimalo strašljiv, ali noć u planini je ipak noć u planini. I vrijeme kad planinske životinje kreću u namjensku šetnju. Samo što im je to pružilo i gratis priliku da Ozija prvo pozdrave režanjem. Ali kratkim, pošto je usamljeni pješak s nožem nepredvidiva figura u partiji s režanjem.
Naravno, razveselili su nas pričajući o tom šumskom remiju čim su došli. A nastavio je da nas uveseljava Džodžo pričom vezanom za medicinsku problematiku u ratu. Naime, poslije 7 km pješačenja, njemu prvom bila je smiješna namjera jednog hirurga da mu siječe nogu do kuka! Tako je Džodžo otvorio veče smijanja ratnim zgodama uz logorsku vatru. Iako se nije pričalo o nekim komičnim stvarima, svi smo se od srca smijali. Nekako vam postane smiješna ta ratna djelatnost dok sjedite u Dobrom dolu, oko dobre logorske vatre, pod tim dobrim mjesecom, a u dobrom društvu…
Sat prije ponoći, ipak smo zaključili da ne bio bilo zgoreg da malo odspavamo douspona, naravno uz logorsku vatru. Nabacali smo dosta drva i svako je potražio najbliže zgodno mjesto da raširi podlogu i vreću za spavanje. Ja sam, pak, zaključila da je najzgodnije mjesto na klupi na kojoj sam sjedila. Pošto je nepomično ležanje bilo po difoltu klupe, samo sam napajala oči tim super-nebom dok nisam usnula. A još me dočekao super-pogled na prvi zvuk buđenja…
Potom spremanje za uspon uz nekoliko kapi kiše, dodavanje drva na varu i dogovaranje, kad već 02:47 h! Pošto smo krenuli 17 minuta kasnije nego što je planirano, predsjednik je odredio brz ritam, a mi trk za njim! Uz Super Mjesec i super- markaciju koja svijetli u mraku. Još savršeno prijatna svježina poslije one vreline, a temperatura dovoljna za uspon u majici. Danko čak u majici kratkih rukava i u bermudama. A Ozi je samo žalio što nije krenuo u šortsu. Naime, prošlogodišnji majski uspon bio je većim dijelom po snijegu, na kom se sporije kreće, ali ovaj noćni uzlet uz Vučji zub bio je potpuno novi doživljaj! Istina, u jednom usjeku je ostalo malo „prekaljenog“ snijega, taman da zažalite za derezama. Samo smo taj mali dio prešli malo sporije pa opet u trk za predsjednikom – da ne propustimo svitanje…
Naravno, pobjednički izletimo na vrh prije svitanja, pogledamo vrijeme i ne možemo da vjerujemo: 04:18 h! Pedeset minuta prije izlaska Sunca! Slobodno mogu reći da sam tada na Vučjem zubu shvatila novu dimenziju poslovice: „Uranio zoru prevario“. Pogotovo što je to bio trojčindanski uranak. Pa kad smo već prevarili zoru, pobjednički smo zasjeli iza par stijena i čekali Sunce, pod hladnim vjetrom vrha. Ozi je, konačno, prežalio što nije krenuo u šortsu, a Danko je zaključio da mu je flisana jakna potrebnija na nogama nego na leđima. A neki, recimo ja, nisu ni ponijeli flis već samo tanku jaknu, planirajući silazak pod zracima sunca. Zato su u neko doba morali da se rade čučnjevi…
Nakon 50 minuta pobjedničkog smrzavanja konačno je svanulo, ali bez rađanja Sunca! Naime, stuštili se oblaci iznad Moračkih planina. Ipak je nekoliko rumenih pramenova prelazilo preko njih i svjedočilo da su, ma koliko mrgudni bili, ti oblaci samo kategoroja paravana. Koji može da sakrije svitanje, ali ni „d“ od dana… Naravno, fotografisali smo se na vrhu, a onda nam je predsjednik izložio strategiju povratka. Smatrao je da nema potrebe da žurimo u Trebinje i predložio je da se po povratku u logor zavučemo u vreće i malo odspavamo. Nešto nam je taj prijedlog odmah legao na srce! Istina, opreznije smo silazili niz sam očnjak vrha, ali kad smo se dohvatili one „vučje“ padine, jurcanje niz nju bilo je neodoljivo zagrijavajuće.
Naravno, usporila nas je samo žudnja-za-glečerom Vučjeg zuba, koju je muški dio ekipe prešao oprezno, a Milijana i ja rubom, preko kamenja i šiblja. Sletili smo za oko sat vremena do one logorske vatre koju je Džodžo razbuktao, prezalogajili i zavukli se u vreće, obasjani tim Suncem koje smo željno čekali. Ma čisti užitak, ništa manje…
Pošto smo malo odspavali, slijedili su doručak i pakovanje, ali nam se nije išlo iz Dobrog dola. Samo smo sjedili na suncu i upijali tu dobrotu… Nešto nam se nije žurilo. Niti nas je strašilo pješačenje do Ubala po tropskoj vrućini. Tako to biva kad se zajednički doživi tako divan uspon. Dodirne Punoća. ČujeTišina koja je prati. Kad osjetite savršen trenutak. Pa ga produžavate, produžavate, produžavate…
Izvještaj sastavila: Vesna Kešelj
0 komentara