Staza: Ruskovići – Sv. Ilija – Bilopolje- Ruskovići
Ukupna dužina staze: 15 km
Težina staze: tehnički nezahtjevna, kondiciono srednje teška
Akumulirani uspon: 1057 m

Prije nego što je stolovanje ovim krševitim gorostasom prepustio Svetom Iliji, Perun je, valjda u želji da nikada u potpunosti ne iščezne, rasuo svoje divlje konje i perunike ovim kamentim obroncima i ogrnuo ih laganim plaštom borove i hrastove šume. „Ilija“ kako ga mještani zovu, naslijedio je, po njihovim svjedočenjima bar, Perunovu složenu i ćudljivu prirodu. Zato smo kao mačka oko vrele kaše danima obilazili oko njega dok nam sve vremenske prognoze nisu potvrdile da je dobro raspoložen. Isplatilo se, zatekli smo ga kako prede i zadovoljno žmirka na majskom suncu.

Početak staze je lako naći. Sa glavne magistrale u Orebiću ulicom Kralja Tomislava stiže se na parking sa kog se jasno vidi tabla HGSS-a koja označava polaznu tačku. Taj parking, u našem slučaju, bio je poprište ljute borbe. Miriše planina ali miriše i more. Komadić razuma je presudio pa se ova naša avantura ipak nije upisala u knjige kao prva planinarska tura koja je otkazana zbog predivnog vremena. More je reklo da mu se ne žuri te da će nas pričekati. Pametniji valjda popušta.

Elem, gledano odozdo, izbor nam i nije bio najpametniji. Ilijinih 961 metara kamena i makije obećava znoj. Imamo mi plan. Kad prigusti, često i revnosno fotografisanje čuva planinarsko dostojanstvo. Makar je ovdje za gubitak daha lako okriviti more… ono je ionako naviklo da je krivo.

Iz sela Ruskovići markacija skoro da i nije potrebna, staza je odlično uređena i dobro uhodana a Ilija je, uprkos očekivanjima, bio pažljiv domaćin. Kroz usjek između vrhova Vižanjica s desne i Kabla s lijeve strane, ulazimo u visoku šumu bora i crnike što šetnju čini znatno ugodnijom. Nekoliko vidikovaca na putu do vrha savršeni su za kratak, a dvorište ispred planinarskog doma na tačno 800 metara nadmorske visine za nešto duži predah. Taj dom zidan u kamenu dao je prije stotinjak godina napraviti Nadvojvoda Karlo von Habsburg radi lova na čaglje kojih i dan danas, mještani kažu, ima na Zmijinom brdu, te se boravak posle sumraka ne preporučuje. U isto vrijeme, napravljen je i put do zaseoka Urkunici kao i pojilo za životinje. 2008 god. na stotu godišnjicu gradnje, planinarsko društvo Sv. Ilija iz Orebića počelo je sa obnovom doma a tom prilikom je postavljen i reljef Sv. Ilije, zaštitinika doma i vrha.

Odatle, blagim usponom, prvo kroz šumu a zatim kraškim goletima obraslim mjestimično kratkom travom i mediternaskim biljem, za desetak minuta stižemo do vrha. Sam momenat izlaska na vrh je nešto zaista posebno. Otvara se u trenutku cijeli krug plavetnila prošaranog Korčulanskim arhipelagom, Mljetom, Lastovom sa jedne, a Hvarom, Bračom i dalmatinskom obalom sa druge strane. Vide se Biokovo, Prenj, Čvrsnica, Velež i Orjen u daljini a hrbat Zmijinog brda vijuga poluostrvom u nevjerovatnom geometrijskom igrokazu. Bez vjetra, mirisi mediteranskog bora i trozube kadulje još su intenzivniji. Fotografišemo krajolik i ostatke kapelice Sv. Ilije iz 17. vijeka iako znamo da objektivi nisu dorasli zadatku. Priča se ponavlja, došli smo da se znojimo a evo nas dišemo i divimo se daljini. Ne može više čovjek ništa isplanirati, šta da se radi.

Vraćamo se stazom na drugu stranu ka mjestu Bilopolje pored franjevačkog samostana i crkve Gospe od anđela. Malo kroz šumu, malo obodom. Ugođaj nam kvare malo sipari a malo more. Malo smo umorni a malo nestrpljivi. Ali mnogo srećni. Planinaru je so na koži prirodna stvar. Ali kada se kući vraćaš sa morskom solju na koži i kosi, e to je već drugi par rukava. Sjajan su tim njih dvojica, Ilija i more, dva domaćina koja dubinom i širinom nesagledivog plavetnila kupaju putnike i mire ih sa beskrajem i sa sobom samima. Idemo im u goste ponovo prvom prilikom. Nadamo se da ćemo ih opet zateći u dobrom raspoloženju.

Kristina Jašić


1 komentar

Slavenko · 24. maja 2022 u 8:05 am

Divan izvještaj. Doživljaj svim čulima. 🙂 Bravo.

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.