Poslednji oktobarski dani i neuobičajeno visoke temperature za ovo doba godine, izmamili su na planinu svakoga ko je smogao vremena. Planirano i neplanirano, moralo se. Istina je prosta, dok se vještiji već polako raduju bijelim slasticama, mi obični se otimamo s prirodom za poslednju kap zelenila…kao djeca koja mole za palačinke s kremom… još samo ovaj put pa smo mirni do proljeća. Smješka se priroda, nije blesava, zna dobro da ćemo vrebati i zaskočiti je ponovo čim se ukaže i najmanja prilika… Svejedno otvara kovčeg s blagom i vadi pune šake… zlato, bakar, smaragd, kobalt…evo vam širine za zjenice, šara za šarenice … nosite, ionako ćete mi sve vratiti…Ionako je naše samo ono što smo dali.
Dan I (Dolina Rapojane: Oko Skakavice, vodopad Grlje, Alipašini izvori, dolina Grebaje)
Krenuli smo iz Trebinja rano, da jelte, ne izdangubimo a dolinu Rapojane zatekli smo utonulu u neki poseban mir. Sokovi su tu nekako sinhronizovano usporili u vegetaciji i u ljudima. Sve se odvija tiho i polako, kao da je jesen nekakvo društveno uređenje, dogovor, ne godišenje doba. Neobično. Posjetili smo nezaobilzne Alipašine izvore, kraško vrelo Oko Skakavice, i sve, pa čak i silni vodopad Grlje, pričalo je šapatom. Koncenzus je postignut i dogovor se poštuje. Kome je do galame, moraće ići drugdje, ili se vratiti na proljeće.
A kome je do bureka, a svima je do bureka, moraće u Gusinje. Dobar. Nije ni čudo što je postao dio tradicije prokletijskih uspona. Ćaskamo sa domaćinom, žvaćemo polako. Gledamo uličnog psa kako se lijeno opružio na sred ceste, gledamo kako ga vozila obilaze. Kako niko nije ljut, kako niko ne žuri i kako, izgleda, tu ima mjesta i vremena za sve. Možda naprosto takav dan.
Dan II (Prokletije: Popadija- Talijanka- Volušnica)
Posle uobičajeno veselog družanja u predivnoj planinskoj kućici u dolini Grebaje, osvanulo je resko ali sunčano jutro. I još jednom, imali smo sreće, posebna jesenja ponuda, platiš jedan-dobiješ još jedan. Za jedan dan na Prokletijama dobili smo sat gratis…vrijeme se pomjerilo unazad! Pa gdje to još ima! Kažu sat duže da spavamo.. jest kad bi neko bio lud da spava dok Prokletije čekaju. Svi smo bili kao zapete puške skoro sat vremena prije zakazanog polaska, mravi u nogama a crvi gdje obično budu.
Ovo mjesto se opravdano smatra planinarskim rajem. Crnogorske Prokletije su dio moćnog planinskog masiva koji se najvećim dijelom nalazi na teritoriji Albanije, od zetske kotline u Crnoj Gori do Šar planine u Makedoniji. Ostaci najveće evropske glacijacije posle alpske prava su planinarska poslastica. Oštri grebeni, strme litice, duboki cirkovi i kuloari s jedne, a pitome travnate padine, prošarane potocima i vodopadima sa druge strane, čine ovaj vijenac savršenim izborom za svačiji ukus. Albanski Alpi kako ih neki nazivaju, po mišljenjima mnogih, mogu se ubrojiti u najatraktivnije evropske destinacije. Negdje do sredine prošlog vijeka, ovo područje je bilo zabranjeno za posjete kao zaštićena vojna zona. Ograničen pristup kao i zabačenost terena, sačuvali su ove predjele od djelovanja čovjeka pa je tu priroda gotovo pa netaknuta.
Ušuškana i meka, dolina Grebaje je polazna tačka za više planinarskih tura ali mi smo za danas odabrali jednu od najmanje zahtjevnih, tehnički gledano, kružnu turu Grebaja- Popadija- Talijanka- Volušnica- Grebaja. Uspon započinjemo uređenom planinarskom stazom kroz gustu bukovu šumu čiji hlad uspon čini znatno ugodinijim. Sa lijeve strane dopire žubor potoka, prvu pauzu pravimo pored česme sa bistrom izvorskom vodom. Po izlasku iz šume dolazimo do račvanja odakle su moguća dva smjera a mi se odlučujemo za onaj koji vodi preko Popadije i Talijanke do Volušnice.
Uspon je strm ali se trud isplati. Popadija na 2057 mnv otvara poglede koji oduzimaju dah. Jedan za drugim na horizontu se nižu impresivni Karanfili, Sjeverni, Srednji, Južni vrh i Očnjak. Kratka pauza pa dalje za beskrajnim horizontom. Od Popadije do Talijanke krećemo se desetak minuta grebenom. Sa desne strane nam je Albanija, sa lijeve Crna Gora. Na vrhu Talijanka ( 2056 mnv) pogled je još ljepši. Tu pravimo dužu pauzu i sakupljamo utiske od ostalih planinara koji tu odmaraju. Neki odmaraju posle zahtjevnijih uspona a neki se spremaju na iste. Doživljaj je nestvaran. Pored impozantnih Karanfila, jasno se vide Maja Jezerce i Maja Rosit. Sanjamo o nekim budućim usponima dok slušamo priče onih koju su tu radost već doživjeli. Spuštamo se lijevo ka vrhu Volušnica ( 1879 mnv), vide se Trojan, Vezirova brada, Karaula… spektakularni prizori vrijedni divljenja i strahopoštovanja dokle god pogled seže.
Lica sijaju a srca puna. Nekima je ovo bio prvi put na Prokletijama, nekima prvi put na ovoj nadmorskoj visini, a neki, privilegovani, osjećaju ovaj masiv kao svoj, toliko su ih puta Prokletije grlile i vodile u pustolovinu. Kladim se ipak, da su svi u jednom trenutku pomislili isto…vratiću se i vraćaću se. I nikada mi, da smo zdravo, neće biti dosta! Neko već sa prvim snijegom a neko tek na proljeće. Sačekaće Prokletije, njima se nikuda ne žuri.
Kristina Jašić
Fotografije: Tanja Vujić, Branislav Janković, Danko Karić, Mirko Lučić
0 komentara