Četiri godišnja doba ili, u slobodnom tumačenju, uspon na Bjelasnicu u nedjelju zorom. Kakvu tačno vezu uspostaviše ova dva pojma sopstvenim smo očima vidjeli koračajući od Žakova, ukliještenog i ušuškanog u dnu ove gorostasne ljepotice, pa do 1000 i kusur metara gore, u visinu.
Nebo je, dakle, odlučilo da bojkotuje naš naum da se taj dan malo i osunčamo. Tužnjikavo i teško zimsko vrijeme u aprilu reče: „Ni makac dalje“. Ali zubići ne bi bili to što jesu da se ne izdignu iznad te namjere. Ovaj put destinacija je bila Motka. Taman dovoljno visoko da jednom rukom blago razmaknemo tu sivkastu zavjesu, a blizu da drugom milujemo vrhove Durmitora, Bioča, Lebršnika, Prokletija i negdje iz daljine osjetimo miris mora.
Ali svako se makar nada da će priča koju čita ići od početka, ne pravo sa cilja, pa tako kreće i ova. Od uske, šljunkovite, seoske staze, omeđene niskim zidom od kamenih blokova. Počinju da se šarene šuškave jakne i promiču žuta, roza, plava, crvena stvorenja. Sustižemo se polako na kraju prve, možda, za nenaviknute noge, najteže etape i iza nas ostaje Popovo polje. Tačnije, tek kada se ukaže neko novo prostranstvo, u ovom slučaju hladnog kamena, počinjemo primjećivati koliko je još jedno ravno, nepregledno veliko, ostalo iza nas.
Dok nas je satak dijelio od prvog katuna, od susreta sa druželjubivim stanovnicima planine, smjenjivale su se anegdote – od Olimpa do trebinjskih brda. A počelo je da pomalja i sunce, da pomno prati samo poneki djeličak svjetlucave površine Trebišnjice. Ako smo i bili pažljiviji mogli smo vidjeti da nas sa samih ćoškova staze šćućureno promatraju darovi proljeća – kukurijek i jagorčevina, možda čak i koja ljubičica. A u znak pozdrava otelo se i par kapi kiše dok smo po ledini, doduše jedinoj mekanoj površini, ležali i gledali u nebo. Četiri godišnja doba sa početka priče i to u jednom danu.
E sad, znate kako to već sa vrha ide, „ ko na brdu ak` imalo stoji“, a mi zaista vidjeli pred nama brda, zatalasana i silna. Vidjeli pusta sela, ukazale se staze koje pamte mnogo dalje i više od nas. Ukazao se Leotar, a nekome se otelo mali, a nama opet dovoljno velik. Jedan avion, kažu iz `79., na strani prema Ljubinju. Ko zna odakle, ostao zaglavljen u Hercegovini. Spojile se sve nijasne zelene, a s njima se stopio smijeh i pogledi nespretne družine.
Šta mislite šta je pustom čovjeku u tome trenu više na pameti? Vjerovatno želja da se ne spusti prinudno i prije vremena – od udara vjetra, a još vjerovatnije zahvalnost Bogu što nas male svojom rukom drži da dišemo tišinu i mirise blagodati baš ovdje.
Izvještaj: Helena Brajić
Video Danka Karića od prije pet godina, kada smo zajedno sa planinarima iz Užica pohodili vrh Motka:
Fotografije: Nada Jovović, Brano Janković i Danko Karić
0 komentara