„Ne penjite se na planine da vas svijet vidi, već da vi vidite svijet“ ovim citatom našeg velikog prijatelja Milana Radovića počeo bih izvještaj sa uspona na Bioč. Tako i bi, grupa trebinjskih planinara u nedjelju ujutru krtenula je upravo tamo ne da bih svijet vidio njih, već da bi oni vidjeli planinu Bioč i sve njene ljepote koje su se „sakrile“ tamo negdje iza Volujka i Maglića.
Grupa od šest planinara (Blagota, Danko, Nemanja, Jelica, Brano i Srđan) u nedelju ujutru kreće iz Trebinja da bi oko 8 i po stigla u planinarski dom u Papinom dolu. Tu srećemo stare prijatelje iz Gacka ali i neke planinare iz Srbije. Nakon razmijenjnih par riječi užurbano radimo na prepakivanju jer pred nama je 12 časova hoda.
Ispočetka staza prati put prema katunima a nakon 1,2 km skrećemo na pravu stazu gdje se krećemo ispod obronaka Kuka i Volujka. Nakon sat vremena stižemo na jedan izvor koji kao da govori da se tu napijemo hladne vode jer pred nama je dugačak put. Poslije kraće pauze nastavljamo dalje i prelazimo preko prevoja na Krvavcu gdje nam se otvara pogleda na dolinu Ljubota. Tu se srećemo sa prijeteljima iz Podgorice sa kojima zajedničkim snagama nastavljamo prema Urdenim dolovima koji se nalaze u podnožiju Velikog Vitla najvišeg vrha Bioča. Nastavljamo stazom koja vijuga kroz Krivulj borove koji urastaju u stazu. Reklo bi se da se ova staza slabo održava.
Na devetom kilometru počinje jači uspon koji traje sve do sedla Ćuprija, između Velikog Vitla i Krvavih brda, a odatle nam se prvi put otvara pogled prema Crnoj Gori. Izlaskom na prevoj ostaje nam još nešto manje od jednog kilometra do vrha jako strmom travnatom padinom. Nakon 11,5 kilometara i 5 časova hoda stžemo na vrh Veliki Vitao 2397 m.n.v. , pogled „puca“ na sve strane , Durmitor kao na dlanu a da ne pričamo o Magliću i Volujku koje možemo rukom dohvatiti, a u daljine se vide Zelengora, Komovi, Prokletije, Maganik, Lovćen te naš Orjen i Leotar.
Za povratak pada dogovor da se vratimo na Veliko Stabansko jezero preko Krvavih brda te da ovu turu učinimo koliko toliko kružnom. Nakon što smo krenuli čekalo nas je nepunih 10 kilometara spusta po nepreglednim travnatim padinama Krvavih brda. Malo pomalo dolazimo do izvora Zemunica koji nas vraća u život nakon napornog spuštanja. Odatle nam je ostalo još oko 15 minuta spusta do jezera koje nas je baš nagradilo za ovaj trud.
Tu se rastajemo od naših prijatelja iz Crne Gore, a nama ostaje još dva časa hoda nazad do doma. Poslije jezera savladavamo jedan uspon do Ljubote a odatle smo nastavili istom stazom kojom smo i došli.
U domu nas je sačekala topla supa i udoban krevet, koji itekako prijaju poslije ovakvih avantura.
Do narednih avantura DA SMO ZDRAVO!
Srđan Domazet
Fotografije: Brano Janković
0 komentara