Istini za volju svi smo se makar jednom zapitali što se naše društvo zove Vučji Zub, otkud smo baš zubići, eventualno piše li se sa ije ili je. Dok se neko nije dosjetio priče o konjskoj vilici i povukao paralelu između nje i izgleda vrha kojem ćemo ovaj put pisati hvalospjeve, i razjasnio nedoumice. Dobro, ne baš hvalospjeve, ali svakako mu vrijedi podariti koju lijepu riječ.
Samo da nas vrijeme posluži. Da ovi crni oblaci ne pljusnu na nas i prije početka. To je na planini skoro nemoguće predvidjeti. Dokopaćemo se vrha ako ne budemo mnogo zanovijetali, a evo i sunce pomalja. Niko nije rekao naglas, ali smo u sebi vjerovatno svi to pomislili. Pogotovo imajući u vidu da Orjen podsjeća na nekog pripovjedača koji obožava dramatične peripetije. Taman tamo gdje očekuješ tačku, on stavi zapetu i izdeklamuje: „Čekaj, ovo ti još nisam pokazao!“
To jutro smo najprije prošli puteljkom prepunim vrlo krupnih šišarki, rasutih po zemlji. Ako podigneš glavu uživaš u zelenim, jedrim vrhovima drveća, ali ti to uskoro skoči na nos, jer nema ništa lakše od izvrtanja na ovakvom terenu. Vrijeme i nije toliko vruće, ne može ni biti među stablima koja su navikla da ih vjetar šiba i oluja bije. Onda pod sunčevim žarom uspravno, gordo stoje, prkoseći nebu i plaveti koja im se zajedljivo smiješi. Na vlažnom tlu nađe se i poneki cvijet. To planinsko cvijeće oduvijek je na izvjestan način bilo čudno. Zamisli da čekaš da sunce skrije neka krivina ili da se savijaš u šiblju…
U putu svraćamo na Veliko Okno. A tamo, ni manje ni više, nego brdo snijega. Hladan vjetar se probija kroz kamene blokove, taman ko da sva livada iza nas nije ni postojala. Vazduh i atmosfera se uporedo mijenjaju, a tlo postaje kamenitije i strmije. Nije ni čudo, jer nam je vrh na dohvat ruke, a dokle god nam pogled seže iz oblaka i magle viri neki vrh. Jastrebica, Veliki Kabao, Štirovnik, Kalupna greda. Na 1805 metara i trenutak u kojem sakupljamo svu energiju potrebnu za izdržavanje atmosferskog pritiska do narednog dolaska tu. U jednom dahu. Povratak je mogao da se pretvori u pravu dramatičnu peripetiju da je familija Medvjedović bila na okupu. Ovako je bilans okršaja bio: jedan na smrt preplašen – medvjedić i 7 zubića kojima treba veća dioptrija.
Dokotrljali se do Pirine poljane malo bježeći, pomalo skakućući, ponegdje trčeći. Mina, Medo i Leotar, vjerni ušati, polijegali – ćute i miruju. Neko ganja leptire, oni pak ko pomahnitali skakuću na sve strane. Iza kamere neko leži na travnatom tepihu, neko zvijera unaokolo, neko se hrani čokoladicom, bombonama, nebom, mirom i ostalim životno važnim namirnicama. Ili kamerom telefona hvata oblake. Uglavnom, svima je zajedničko da mreže na telefonu nemamo, što će reći da i ove u glavi nemaju potrebu da se nešto mnogo sastaju. Čisto, i metaforički i bukvalno.
Helena Brajić
0 komentara