Topli avgust je i ovog ljeta okupio mnoga planinarska društava iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore na obroncima planine Volujak. Domaćini tradicionalnog skupa, PD „Volujak“ iz Gacka, u dobroj organizaciji ponudili su planinarske ture različitog stepena težine u kojima su svoju izdržljivost oprobali i trebinjski planinari.
Bazu za sve pohode, kamp „Papin do“ (1450 mnv) već u petak popodne, 20.avgusta, prekrile su boje podignutih šatora, ovaj put čini se mnogo brojniji nego prethodnih ljeta. Prijatno iznenađenje i novina za sve kampere bio je prizor planinarskog doma u izgradnji koji obećava mnogo češća i sadržajnija okupljanja u nekim budućim prilikama.
Na ovogodišnjem skupu mnogo ambiciozniji poduhvat postavljen je kao cilj u odnosu na prethodne godine. Naime, najveću atrakciju i izazov iskusili su planinari koji su uspjeli u jednom danu osvojiti čak 4 vrha. Njima se pridružilo i nekoliko trebinjskih planinara.
Najspremniji i najodlučniji poranili su u subotu 21. avgusta put masiva Bioč, gdje ih je prvo čekao uspon na Veliki Vitao (2397 mnv) koji se nalazi u susjednoj Crnoj Gori. Nakon prve odrednice, pred neumornim hodačima, opremljenim štapovima, vodom, a naoružanim dobrom voljom ispriječili su se naizmjenično: Trzivka (2333), Trnovački Durmitor (2241), Volujak (2336). Kao suvenir na ovaj doživljaj ponijeli su nezaboravne impresije sa Trnovačkog Durmitora gdje je odvažnike oduševio pogled na istoimeno jezero koje svojim oblikom srca ostavlja sve bez daha. Na sva 4 vrha , osim pečata u knjižicama, priroda je podijelila još ljepšu satisfakciju – užitak u panorami nesagledivog prostranstva čiji su horizonti isturili svoje divove čuvare: Maglić, vrhove Durmitora i tako redom na sve strane, preko granica.
Za pojedince je ova izuzetno naporna i dugočasovna maršuta, praćena idealnim vremenskim prilikama, uspješno završena u kasnim popodnevnim časovima. Ostali učesnici su se zadovoljili usponom na jedan ili dva od pomenutih vrhova koje su sebi postavili za cilj ili su se otisnuli ka ne manje atraktivnoj destinaciji – šetnjom do Stabanskih jezera.
Okrepljenje za sve one koji su na Volujak stigli po svoju porciju napora kao i za one koji su samo tražili odmor i druženje ni ove godine nije izostalo. Pasulj s mesom u subotu i roštilj u nedelju dali su nam infuziju dobre energije koja je udružena sa prijatnom atmosferom pored logorske vatre i neočekivanim vatrometom dodala našem boravku kompletan užitak za sva čula i na tome se zahvaljujemo domaćinima iz Gacka.
Raj za livadarenje
Kao svaka planina i Volujak nudi sadržaje za sve potrebe planinara, pa i one koji će se nekad radije odlučiti na rekreativne, lakše uspone, livadarenje, posjetu katunima, branje plodova i kupanje u jezeru.
Tako su se i ovog puta mogle sresti grupice planinara na putu za Kuk (1800 mnv), vrh koji se osamio između Lebršnika i samog vrha Volujaka. Ova stepenasto odsječena stjenovita gromada zajedno sa Jagodinim jezerom čini motiv koji ćete sigurno u uspomeni na ovaj krajolik čuvati kao jedan od najljepših prizora. Iako do Kuka ne vodi markirana staza, sam uspon nije zahtjevan i dug, ali ako ste lovac na dobre panorame, sigurno nećete ostati ravnodušni osvajanjem ovog vrha.
Poslije dvočasovnog laganog hoda od kampa do vrha Kuka, pod nama se ukazaše dolina tek rođene Sutjeske koja je toliko mala da je jedva možete vidjeti golim okom, kamp Papin do i Jagodino jezero, čije kupače smo uočili tek kao male tačke na površini mirne vode. Pogled koji seže dalje preko naizmjenčno poslaganih šuma i pašnjaka u daljini završava na obroncima modre Zelengore.
Tražeći povoljniju i bržu stazu u povratku, spuštamo se strmim silazom pored jednog od siparišta i nailazimo na katun u samom podnožju planine gdje nas gostoljubivi seljani dočekuju lijepom riječju, rakijom i sirom. U razgovoru saznajemo zanimljive detalje o surovosti i ljepoti opstanka u ovoj netaknutoj nedođiji čudeći se mladolikosti naših domaćina u odnosu na njihovu dob.
Zamišljamo se i nad saznanjem da Jagodino jezero po vjerovanju katunjana nema dna i jedno je od onih mjesta koje se po pravilu izbjegavaju. Ipak, mi smo se po povratku osvježili njegovim čarima i saznali da po mjerenjima njegova dubina broji 16 metara. Misterija nam je jedino ostala u vezi sa imenom jezera, jer smo u njegovoj blizini mogli uživati jedino u plodovima maline. Od jagoda – ni traga. Baš kao što je i u nedelju veče u Papinom dolu počeo da blijedi svaki trag boravka velike grupe planinara. Jedan po jedan, padali su šatori, dok su se učesnici redom opraštali i pozdravljali do nekog sledećeg susreta.
DA SMO ZDRAVO
Izvještaj sastavila Ana Vlatković
0 komentara