Drugi vikend oktobra proteklih sedam godina tradicionalno su obilježavale dvije stvari – okupljanje planinara i uspon na Vučji zub i vrhove Orjena, kao i lijepo vrijeme koje nas je služilo. Ovogodišnja akcija je po mnogo čemu bila izuzetak od pravila, uzrokovan višom silom.
Paralelno sa organizacijom – pripremom doma, čišćenjem staze i obnavljanjm markacija pratili smo dugoročnu vremensku prognozu koja je predviđala veću količinu padavina za vikend.
Najavljeno pogoršanje vremena rezultiralo je manjim brojem gostiju iz okruženja, te odustajanjem od obilaska kompletne staze i kuvanja čaja u Dobrom dolu. I pored toga, u subotu ujutro na uspon na Veliku Jastrebicu kreće dvadesetak planinara, sa nadom da ćemo biti brži od kiše, koja se, prema prognozi, očekivala popodne.
Polako napredujemo kroz šumu, izlazimo na greben gdje nas zatiče kiša koja je malo „poranila“. Kraća pauza, oblačimo jakne, šuškavce, ko šta ima i nastavljamo uspon. Nakon petnaestak minuta u daljini se čuje potmula grmljavina, što je signal za povratak. Ići po ovakvom vremenu u grupi grebenom Jastrebice ipak je nepotreban rizik. Našem gostu Norvežaninu Kornelijusu vjerovatno u prvi mah nije jasan razlog odustajanja, dok mu Danko nije objasnio da spržena stabla munike svuda oko nas nisu rezultat ljudskog nemara već udara gromova.
Vraćamo se do Rastiješ dola, kiša prestaje. Veći dio grupe se vraća na Tuli, a petorica koriste priliku da odu do Dobrog dola i Ledene pećine.
Ako nas je iznevjerilo vrijeme – kuvari nisu. Po povratku u dom čeka nas majstorski pripremljen vojnički pasulj. Ekipa kojoj dobro ide – ne mijenja se, pa ni mi muzičare. Posle dva sata svirke „u dahu“ slijedi pauza za dodjelu zahvalnica i priznanja. Druga tura svirke većinu prisutnih diže na noge, pa i Kornelijusa, koji vjerovatno pjeva norvešku verziju „Čuješ seko“! Ako je prilikom dodjele priznanja obećao da će dogodine zahvaliti na srpskom, sad smo sigurni da će pored nekoliko riječi naučiti i nekoliko koraka užičkog kola!
Nedelja ujutro, vedro je i prohladno, gosti odlaze iz doma. Petoricu planinara „Vučjeg zuba“ i „Visokogoraca Crne Gore“ hladno vrijeme, jak vjetar i snijeg po vrhovima ne ometaju da pređu kompletnu stazu. Ostaje žal što nas nas vrijeme nije poslužilo dan ranije, ali protiv prirode se ne može.
Ako je vjerovati statistici – kiša svake osme godine, sledeći kišoviti uspon nas čeka 2019. godine. Dotle – da smo zdravo, vidimo se dogodine na istom mjestu!
Izvještaj sačinio
Mišo Kovačević
0 komentara