Trebinje, autobuska stanica 14. avgust, 4:45 ujutro,
Još je mrak. Nas pet biciklista – svi članovi biciklističke sekcije Planinarskog društva Vučji zub iz Trebinja, razmišljamo kako da ubacimo naše grube brdske dvotočkaše u mali autobus Ubla tursa. Već smo se zabrinuli da li ćemo uopšte krenuti. Naizgled nerješiv problem rješava vozač, vedar i nasmijan čovjek koji nam kaže: „Nema smisla da vas ostavim – ubacite bicikla u kabinu autobusa između sjedišta!“.
Dvije pospane mlađe djevojke koje su uhvatile mjesto na „sećiji“ pomalo nerado se premještaju naprijed, mi ubacujemo bicikla i avantura počinje.
Dok prolazimo kroz Gatačko polje, oko nas je nestvaran prizor. Magla u svom najljepšem obličju – bijeli prozračni pramenovi koji lebde u tankom sloju nisko iznad zemlje. Usamljeno drveće provirilo krošnjama kroz bajkoviti prekrivač. Odmah zažalih što nemam fotoaparat. Žurno se penjemo ka Čemernu i za čas evo nas kod česme na startnoj poziciji. Punimo flaše vodom, kontrolišemo bicikla, na brzinu jedemo i krećemo. Pred nama je oko 26 kilometara teškog planinskog puta do konačnog cilja, najvišeg vrha Zelengore – Bregoča. Tek što smo krenuli, sa obližnjeg katuna pridružio nam se i krupan žuti pas. Prihvatio nas je za svoj „čopor“ i veselo mašući repom krenuo sa nama. Odmah mu dadosmo ime „Dodo“.
Dok naša bicikla u velikoj brzini poskakuju po neravnom makadamskom putu adrenalin nam puni vene. Kamenje glasno frca ispod jakih terenskih točkova naših biciklova, a oko nas se smjenjuju fantastični planinski pejzaži. Bog je zaista bio darežljiv kada je stvarao ovo mjesto.
Na 12 kilometru peh – Zoranu se pokvarila kaseta mjenjača. Ne može dalje. Vidno je razočaran, kako i ne bi bio, tek smo krenuli a već kvar. Mi se našalismo kako bi razvedrili situaciju: “Ma on je to životom poderao!“. Iako je zvučalo kao šala, to je bila istina. Ovaj momak zaista ima „život“ i nesvakidašnju snagu. Kako sreća prati hrabre, ne prođe ni pet minuta, a uzbrdo ide nama dobro poznata ruska lada. Mile i Blagota krenuli na planinu. Pozdravismo se sa kolegama planinarima i našim dobrim prijateljima. Zoran je našao prevoz – problem je riješen.
Nastavismo put i nakon 20-tak kilometara uzbudljive vožnje stižemo do katuna našeg starog znanca i izuzetnog domaćina – Rada Lugonje. Pozdravljamo se sa Radom, a potom svraćamo kod njega u katun na domaći sok od planinske borovnice. U prijatnom okruženju katuna, pravimo kratak odmor i objašnjavamo Radu naš ambiciozni plan – izaći biciklom na vrh Bregoč. Rade vrti glavom i kaže „Ne bih vam preporučio, probićete gumu, teren je težak, ali ja ću ipak staviti šerpu krtole na šporet pa kad se vratite da jedemo krompira i mladog sira “. Mi se obradovasmo ovakvoj ponudi i naša namjera da se popenjemo na Bregoč posta još jača. Uslijedio je strm i podugačak uspon do prevoja sa koga se put odvaja ka Bregoču. Tu napravismo kratku pauzu, smazašmo sendviče a odmah potom, Igor – nezaustavljiv u svojim namjerama krenu uz brdo gurajući svoga Scotta. Pridružismo mu se, iako smo znali da se ova ideja graniči sa ludošću. Izaći sa biciklom na 2014 metara i to uz planinu. Hej! Nije nimalo lako ni pješke izaći, a kamoli sa biciklima. Dijelom vozeći, dijelom gurajući, a bogami i noseći bicikla predivnim travnatim padinama Zelengore, naiđosmo na golemo stado ovaca. Kakav prizor! Odmah sjedosmo na bicikla i uz uključenu kameru prođosmo kroz stado. Biće ovo kadrovi za pamćenje.
Kako smo primicali vrhu, teren je postajao sve zahtjevniji. U jednom momentu svi osim Igora odustaše od guranja bicikla. Ali Igor, čovjek čelične volje nije odustajao. Sjećam se dobro kad je prošle godine rekao – „Slijedeće godine ću se popeti biciklom na Bregoč!“. On jednostavno ne odustaje od svojih ideja. Uslijedio je izuzetno težak uspon po strmom nagibu.. Trava gusta i mokra. Igor je uporno gurao biciklo, ali više ni to nije bilo moguće. Pomogoh mu koliko sam mogao, te na kraju ipak izađosmo. Osjećaj na vrhu je divan i dobro poznat svim istinskim planinarima. Uslijedilo je fotografisanje i upisivanje u planinarsku svesku.
A potom … potom su snimljeni video kadrovi koji oduzimaju dah. Igor na svom Scottu vozi „downhill“ po hrbatu Bregoča. Vožnja ni na nebu ni na zemlji! Ej čovječe, pa zbog ovoga je zaista vrijedilo iznijeti to biciklo. Punih srca krenusmo nazad. Veći dio puta imali smo priliku voziti bicikla po zelenom prostranstvu pašnjaka Zelengore. Osjećaj je neopisiv.
Uz adrenalinsko jurcanje spustili smo se sa prevoja do Radovog katuna, a onda ručak kakav smo samo poželjeti mogli. Vrući krompiri se puše, a na stolu mladi neslani sir, pršut i paradajz. Ne možeš se zaustaviti da jedeš. Kakav ukus! Na planini ti je sve nekako ukusnije i miriše tri puta jače. Valjda je to zbog svježeg planinskog vazuha. Nakon ručka smo se malo odmorili uz prijatan razgovor sa Radom, te nakon pozdrava sa domaćinom krenusmo ka Trebinju, jer čeka nas još nimalo naivnih stotinjak kilometara puta.
Opet adrenalin – opet spust. Od siline udaraca i podrhtavanja bicikla meni padaju stvari sa bicikla. Potom, još jedan težak uspon i evo nas na Čemernu. Pozdravismo se sa Dodom koji nas je pratio cijeli dan. Na ciklo-kompjuteru nevjerovatan podatak: 53 kilometra je taj neustrašivi pas prevalio sa nama po Zelengori.
Začas se spustismo do Gacka asfaltnim putem i svratismo u poznatu piceriju „Gačanka“. Objekat je urađen po najvišim estetskim standardima i zaslužuje sve pohvale. Dok je konobarica donosila kafe umornim biciklistima, neko je glasno konstatovao:“ Zec je na pravom mjestu!“ (šta se u stvari desilo i zašto je ovo rečeno ostaće poznato samo našoj družini. 🙂
Odjednom je počela kiša (bolje reći potop) pa smo se neplanirano zadržali u „Gačanki“ preko sat vremena. U međuvremenu dobijamo informaciju da je Zoran uspio sići do Čemerna i to sa svojim pokvarenim biciklom. Naime on je u momentu kad smo napustili katun, krenuo pješke ka biciklu koje je ostalo na pola puta ka Čemernu. Trčao je 8 kilometara do bicikla , a zatim pola gurajući , a pola se spuštajući na biciklu došao i do Gacka i to po jakom pljusku. Još jednom nas je sve iznenadio svojom snagom i izdržljivošću.
Kiša je konačno prestala, sjeli smo na bicikla i uputili se ka ogromnoj dugi koja je u luku spojila nebo i Gatačko polje. Vazduh je svjež poslije kiše, uslovi za vožnju idealni. Nakon 4 sata prijatne noćne vožnje, negdje malo prije ponoći stigli smo do Trebinja. Prošlo je punih 20 sati od kada smo krenuli iz Trebinja!
Kafe Azzaro, uz piće sabiramo utiske. Iako smo veoma umorni srca su nam puna, jer bio je ovo uistinu doživljaj za pamćenje.
Učesnici biciklističke ture Zelengora 2011 su:
1. Igor Škero
2. Slavenko Vukasović
3. Miloš Milošević
4. Zoran Gudelj
5. Predrag Galić
6. pas Dodo
Tehnički podaci:
Dužina ture: 148 kilometara (53 kilometara planinskog puta)
Naviša tačka: Bregoč (2014 mnv)
IZVJEŠTAJ SASTAVIO: Slavenko Vukasović
0 komentara