Durmitora nikad dosta 🙂 Opet smo se uputili na crnogorski gorostas, ovaj put cilj je bio vrh koji do sada nismo peli. Vrh bez imena tj. ima ime – Bezimeni vrh, drugi po visini u masivu Durmitora i ništa manje zahtjevan od najvišeg Bobotovog kuka.
Grupa od sedam članova Vučjeg zuba sa još desetak planinara iz Podgorice i Pljevalja se uputila sa Žabljaka na ovu tešku i dugu turu. Ruta je bila jedina markirana koja vodi na ovaj vrh: Žabljak – Lokvice – Biljegev do – Valoviti do – Bezimeni vrh 2487m/nv.
Staza poznata, pored Crnog jezera i Mlinskog potoka ulazimo u šumu. Vrijeme prohladno, idealno za uspon. Ubrzo dolazimo na katun Lokvice gdje po običaju pravimo prvu dužu pauzu. Na Lokvicama upoznajemo Zdravka Danilovića, instruktora skijanja sa Žabljaka i izvrsnog poznavaoca Durmitora. Zdravko nam priča da je na Bezimenom vrhu bio prije tri dana i da rado ide na taj vrh, kaže da je pogled sa njega jedinstven. Pošto smo mu kazali da tamo idemo prvi put Zdravko nam se pridružuje, najviše iz razloga što i pored markirane staze u Valovitom dolu, tačnije Kleknutoj glavi ne postoji putokaz za ovaj vrh, pa će nam on pokazati gdje se staza odvaja i u nastavku gdje se treba pripaziti prilikom kretanja s obzirom da na jednom dijelu prelazimo preko velikog sipara gdje je svaki korak nesiguran.
Predvođeni Zdravkom sigurno izlazimo na malo sedlo i livadu pod samim vrhom. Na vrh jedva da može stati naša grupa da se fotografiše, ali je zato pogled uistinu jedinstven. Vide se skoro svi durmitorski vrhovi, prava uživancija za oči 🙂
Sa ovim usponom „štrihirali“ smo još jedan durmitorki biser, idemo dalje i DA SMO ZDRAVO!
Info: Danko Karić
Fotografije: Danko Karić, Srđan Domazet i Brano Janković
0 komentara