U nedjelju (09.08.) kasno uveče vratili smo se sa ovogodišnje ekspedicije Alpe 2015. Plan je bio popeti četiri alpska vrha: Grosglokner, Mon Blan, Materhorn… S obzirom da smo na ekspediciju otišli izuzetno dobro pripremljeni, prema očekivanjima krenulo nam je dobro. Nakon puta od 900km došli smo u podnožje Grosgloknera 3798m, odakle smo se isti dan popeli na vrh, savrladavši bez problema 1900 metara uspona. Nakon noćenja u domu silazimo prateći vremensku prognozu za planine oko Červinje (Materhorn i Brajthorn) koja je za naredne dane bila nepovoljna.
Ipak „otvara“ nam se Mon Blan i odmah krećemo ka Šamoniju. Tu noćimo u kampu i ujutro odlazimo ka žičari. Pratimo prognozu koja se opet mijenja, tako da nam za uspon umjesto tri ostaju samo dva dana. Na žičari saznajemo da zubčasti voz ne saobraća ka Mon Blanu što nam produžava uspon za preko 500 metara tako da taj dan moramo savladati preko 1300 metara uspona. To nam ne bi bio problem, ali već oko 1 sat poslije ponoći moramo nastaviti ka vrhu i savladati preko 1600 metara uspona.
Ipak, krećemo ka Tet Rusu i taj uspon savladavamo brzo, svi se osjećaju dobro, već smo sigurni da ćemo sutra imati snage za završni uspon.
Po dolasku na Tet Rus na stazi nas dočekuje Šerpas koji radi u domu sa informacijama o situaciji na kuloaru i oko njega. Situacija nije nimalo dobra, dom na Guteru je opet zatvoren, ljudi se evakuišu helihopterom, odroni su stalni čak i noću, ne samo u kuloaru već i po ruti koja vodi pored kuloara. To praktično znači ako bi krenulu dalje, tri sata bi bili u konstantnoj opasnosti od kamenja koji se odranja po stazi. U međuvremenu nam prilaze dva francuska policajca koji se tu nalaze zbog navedene situacije i oni nas takođe upozoravaju na sve opasnosti koje nam prijete i sugerišu da odustanemo od daljeg uspona. Nakon što su nam uzeli podatke i broj telefona ljubazno su nam saopštili da nam ne mogu zabraniti da nastavimo, ali da u tom slučaju mi preuzimamo svu odgovornosta za nastavak uspona. Pored naše, bilo je još nekoliko planinarskih grupa, a u domu samo desetak ljudi. Gledamo u kuloar koji je neprestano aktivan. Nije nam trebalo mnogo da shvatimo da se dalje ne može i da je najbitnija bezbijednost te da nismo spremni na toliki rizik. Kao i svi ostali alpinisti i mi ipak odustajemo od uspona. Sledećeg jutra rano silazimo na žičaru.
Po silasku u Šamoni doživljavamo još jedno razočarenje. Naime, vremenska prognoza za sve vrhove koje smo planirali penjati je loša. Slijedi i do pet dana lošeg vremena. Odlazimo u Červinju da iskoristimo još taj jedan lijep dan kako bi se divili veličanstvenoj stijeni Materhorna.
Nakon noćenja u Červinji odlazimo ka Sloveniji jer je jedino tu bilo lijepo vrijeme. Odlučujemo da penjemo Mangrat 2679mnv , vrh na granici sa Italijom. Naveče dolazimo podno planine gdje i noćimo. Ujutro odlazimo do mjesta gdje počinje čuvena italijanska ferata ka vrhu ove planine koja se inače nalazi u Triglavskom nacionalnom parku.
Razočarani zbog djelimičnog neuspjeha ekspedicije, uživamo u penjanju ferate jer do sada u okviru alpinističkih aktivnosti dio ekipe nije imao priliku za takvo iskustvo. Nakon silaska odmah krećemo ka Trebinju.
Iako se u visokim planinama ponekad isplati preuzeti razuman rizik, time što smo odustali postupili smo pravilno jer su odroni i neuobičajeno visoke temperature na tim visinama ovaj put bili previsoka cijena.
Učesnici ekspedicije: Milorad Jovanović i Radoš Milošević – PD „Volujak“ Gacko, Ivana Tabaković, Danko Karić, Darko Špec, Marko Ukropina i Igor Škero – PD „Vučji zub“ – Trebinje.
Organizator i vođa ekspedicije – Igor Škero.
Ekspedicuju su značajno pomogli: Grad Trebinje, Svislajon Trebinje, Hotel Leotar i EuroHerc osiguranje
Do sledeće ekspedicije DA SMO ZDRAVO!
Izvještaj sastavio: Igor Škero
0 komentara