Na moje prijatno iznenađenje ovoga 10. jula nismo sami i nismo najblesaviji da po ekstremnoj vrućini osvajamo najvisočiji vrh Republike Srpske i BiH – Maglić 2386 mnv. Dva kombija puna nepoznatih, veselih i prijatnih ljudi, naš „Čađo“ u pratnji tri automobila, lagano savladava makadam i dovodi nas u podnožje čudnovate i riječima neopisive planine.
Nas devetnaest ( pet žena!), se odvaja i prvi krećemo u „napad“. Sa nama je i bračni par iz Švedske- odavno već odviknut od ovdašnje klime i mala kujica Peggy, koja je bila atrakcija puta. Sunce nam je bilo blagonaklono, nije pržilo kako smo očekivali, a povremeno bi se pojavio osvježavajući vjetrić- sve nam je na ruku.
Odmičemo Poštarevim smjerom, a negdje u pozadini čujemo glas šaljivog vodiča koji svojoj grupi priča legende o istaknutim vrhovima. Stigli smo do sajle koja nam baš ne ulijeva povjerenje i uspiješno je savladavamo neznajući da ćemo od tada većinu puta ići četveronoške ( izuzev ovih iskusnijih jačih polova). Prati nas nevjerovatna kolonija „planinskih“ insekata, kojima ni garderoba nije prepreka . Zuje nam oko glava: muve, obadi, ose, njihove mutacije i komarci; IMA LI IKO AUTAN?!?!
Na vrhu smo i da vam priznam; pošteno smo išibani od starne iskusnih planinara (običaj da se na vrhu simbolično išibaju članovi koji su prvi put prešli 2000 nm).
Uspon je bio lagan u poređenju sa silaskom koji je zahtijevao nešto više hrabrosti i iskustva. Svi smo na broju kod našega „Čađa“ i odlazimo u hotel Mladost na jednu, dugo priželjkivanu kafu i polako put pod „noge“ za Trebinje.
Izvještaj sastavila: Mika Zubčević Anđelić
0 komentara