Tamo gdje vazduh postaje rijedak, a svaki udah podsjeća čovjeka na njegovu krhkost, počinje pravi, surovi svijet Himalaja. Za vrijeme ovogodišnjeg Vaskrsa našao sam se u Khumbu regiji, na stazama kojima već decenijama prolaze šerpe, alpinisti i oni rijetki putnici koje planine neodoljivo privlače svojom surovom ljepotom. Cilj je bio trek „Tri prevoja“ — dugi krug kroz ledničke doline i visoke prevoje u sjeni Everesta.
Tokom osamnaest dana hoda prešli smo oko sto sedamdeset kilometara. Bio je to neprekidan niz uspona i silazaka, više od dvanaest hiljada metara ukupnog uspona, kroz predjele u kojima čovjek postepeno prestaje da pripada svijetu dolina i šuma i ulazi u carstvo kamena, leda i vjetra.
Tri prevoja po kojima je trek dobio ime stoje kao kapije između različitih dolina Khumbua. Kongma La, najviši od njih, djeluje gotovo neprijateljski. Na njegovim strmim padinama svaki korak postaje spor i težak. Kao da sama planina ispituje snagu i volju onoga ko pokušava da je pređe.
Čo La ima sasvim drukčiji karakter. Tu se putnik kreće preko glečera i tvrdog snijega, između pukotina i ledenih blokova koji podsjećaju na zamrznuto more. A onda dolazi Rendžo La, možda najljepši od svih. Pogled se otvara iznenada i veličanstveno: Everest, Loce i čitav niz himalajskih divova stoje u hladnoj jutarnjoj svjetlosti kao nešto što pripada drugom svijetu.
Dolazak u bazni kamp Everesta ima neobičnu snagu. Sam vrh odavde nije vidljiv, ali to nije ni važno. Čovjek stoji na mjestu koje je postalo simbol velikih himalajskih snova i tragedija. Između žutih i narandžastih šatora ekspedicija čuje se pucanje i pomjeranje leda duboko u Khumbu glečeru. Hladan vjetar spušta se niz ledopad i prolazi kroz kamp. Osjeća se prisustvo svih onih koji su odavde krenuli prema najvišoj tački Zemlje.
Jednako snažan utisak ostavlja i dolina Gokjo. Visoko iznad četiri i po hiljade metara leže jezera nestvarne tirkizne boje, tiha i mirna pod zidovima sniježnih planina. Sa vrha Gokjo Ri pogled obuhvata četiri vrha iznad 8000 metara — Everest, Loce, Makalu i Čo Oju. U tim trenucima čovjek ne osjeća samo ljepotu pejzaža, već i koliko je sićušan pred veličinom planina.
Ali Himalaji nikada ne dozvoljavaju da se zaboravi cijena takvog iskustva. Na visinama iznad pet hiljada metara vazduh postaje tanak i svaki pokret zahtijeva napor. Obične radnje — zakopčavanje jakne, pakovanje ruksaka, nekoliko koraka uzbrdo — postaju spore i zamorne. Srce kuca snažnije. Disanje postaje duboko i ubrzano. Organizam se bori sa nedostatkom kiseonika.
Aklimatizacija je samo djelimična pobjeda nad visinom. Tijelo se prilagođava, ali nikada potpuno. Noći su ispunjene plitkim snom i čudnim snovima, a umor se gomila tiho i neprimjetno. Na tim visinama čovjek vrlo brzo uči da ne smije rasipati snagu. Ritam postaje jednostavan: korak, udah, korak, udah. Ponekad je upravo to najveća pobjeda — nastaviti dalje mirno i uporno.
Život na treku ima svoju surovu jednostavnost. Dani počinju u hladnoći prije svitanja. Noću temperatura pada duboko ispod nule, a jutra donose oštar, suv vazduh i zvuk vjetra koji prolazi kroz kamene doline.
U selima kao što su Namče Bazar i Dingboče putnik susreće šerpe, ljude čija je mirnoća i izdržljivost neodvojiva od ovih planina. Njihova sela, molitveni zidovi i manastiri stoje kao dokaz da se i u tako surovom svijetu može živjeti sa dostojanstvom i spokojem.
Kada se poslije dvadesetak dana put završi, ostaje osjećaj da Himalaji ne napuštaju čovjeka tako lako. Fotografije mogu sačuvati oblike planina i boju neba, ali ne i tišinu visokih prevoja, zvuk koraka po ledu ili onaj čudni osjećaj usamljenosti koji postoji samo u velikim planinama. Tamo, gdje vazduh postaje rijedak, čovjek na trenutak postaje svjestan koliko je mali — i koliko je loman.
Siniša Ostojić
0 komentara