Naš Marko, primjer(VIDEO/FOTO)

Na ovogodišnjem beogradskom maratonu, među više hiljada rekreativaca i profesionalnih trkača iz svih dijelova svijeta, prvi put je učestvovao i Trebinjac Marko Paovica. Istrčavši polumaraton od nepuna 22 kilometra, kaže nam, pobijedio je samog sebe, ali i spoznao vlastite mogućnosti.

U atmosferi, kako je naziva, prepunoj adrenalina i pozitivne energije, među skoro 8.000 rekreativaca i elitnih, svjetskih najboljih trkača, polumaratonsku distancu savladao je bez presije, za dva sata i 15 minuta. Rezultat, ističe, i više nego zadovoljavajući. 

„Poređenja radi, elitni takmičari istrče polumaraton otprilike za sat vremena, što je veoma brzo, dok napredni atletičari trče od sat i po, sat i 45 minuta do dva sata. S druge strane, imate rekreativce, poput mene, koji trku svladaju za dva do tri sata. Kad sve to sagledam, uz činjenicu da sam prvi put učestvovao i kilometražu prešao u kontinuitetu, veoma sam srećan što sam uspio. Tu je i još jedan momenat. Prije pet godina nisam mogao da potrčim ni 200 metara, a sada sam istrčao 22 kilometra. Zaista prelijep osjećaj, ispunjavajući! E sad, jedini „problem“ je, što pred sebe moram da postavljam više ciljeve“, šaleći se na svoj račun priča nam ovaj doktor, zaposlen u trebinjskoj Hitnoj pomoći, budući specijalista urgentne medicine.

Motivisan isključivo nadgradnjom vlastitih mogućnosti u realnim granicama izdržljivosti, ovaj čovjek koji je dužinski trčao najviše do 10 kilometara, u aprilu ove godine bez teškoća prešao je duplo. Poslušavši instinkt da se okuša na polumaratonu, shvatio je da postepenim radom na sebi, bez izgovora, život prerasta u neograničenu slobodu istraživanja.

„Trčanjem se bavim rekreativno, iako me podsvijest odavno vukla da se oprobam na beogradskom polumaratonu, koji je nama u regiji najjači i, po organizaciji najbolji. I zaista, sve je bilo na nivou. Olakšavajući faktor je veliki broj rekreativaca, što, uz neminovne svjetski najbolje trkače koji se bore za prva mjesta, pruža podršku, snažnu pozitivnu energiju i trčanje bez opterećenja. Volio bih ponovo da učestvujem na ovom, ali da se oprobam i na nekim drugim polumaratonima u regionu“.

Osjećaj kad savladate prepreke za koje ste mislili da su nemoguće, ovaj trideset sedmogodišnji ljekar kaže, ne može se opisati riječima. Emocije su to koje se urežu u dušu i pokreću da idete više i bolje. Sa svakom savladanom novom životnom etapom, tvrdi, shvatate koliko možete, ali i koliko ste psihički i fizički jači, stabilniji, vitalniji…

A kada se potraga za boljim sobom dogodi spontano, onda je to ulog koji nema cijenu. U Markovom slučaju, hodanje, trčanje, biciklizam i na kraju planinarenje, pratili su jedno drugo. Ono što je u početku bilo iz pukog hobija, preraslo je u naprednu sportsku rekreaciju i postalo sastavnim dijelom njegovog načina življenja.

„Sve je počelo kad sam se zaposlio u Hitnoj pomoći. Stresan, odgovoran posao, mnogo učenja, rada i manjak sna, vremenom su nagomilali dosta nezdravih navika. Bio mi je potreban odušak, prvo zbog zdravlja, a potom i viška kilograma. Prije nekih šest godina počeo sam sa laganim šetnjama, prešao u brzo hodanje pa hodanje po našim brdima oko grada i uzbrdo oko austrougarskih kula. Primarni cilj da skinem kilograme i osjećam se bolje, pokretljivije, uslovio je da se u tom procesu obilaženja i upoznavanja okoline izrodi ljubav prema sportovima u prirodi. Dotjeravši formu, počeo sam da trčim, vozim bicikl, a onda i da planinarim. Od ove godine aktivno sam se okrenuo i plivanju. Nisam nikada mislio da ću se baviti nekim individualnim sportovima, ali shvatio sam da mi to doprinosi boljem psihofizičkom stanju“, priča ovaj rekreativac, koji je vremenom postao i aktivni član biciklističke sekcije i planinar Planinarskog društva „Vučji zub“ Trebinje.

Svaka od navedenih rekreativnih komponenti kojima se bavi, kako nam reče, izazovna je i lijepa na svoj način. Ne samo jer su ga dovele do bolje forme, nego i sa aspekta neposrednog kontakta sa prirodom u svim njenim oblicima. U tom smislu, kao jednu od najljepših biciklističkih tura, od mnogih na koje je išao, izdvaja onu po durmitorskom prstenu, dugu 80 kilometara.

„Krug oko Durmitora je asfaltna ruta, a usput se savlada i uspon od 2.000 metara nadmorske visine. Sama po sebi, kilometraža nije naročito velika i nije nesavladiva. Krenuli smo iz Žabljaka konstantnim usponom nekih 15 – ak kilometara odakle se pruža fascinantan pogled na kanjon Tare. Zatim je uslijedilo strmoglavo spuštanje asfaltom, serpentinama u predivan kanjon Sušice. Tu su smjene prirode nevjerovatne! Planine i regije nalik švajcarskim, kanjoni, a potom predivne visoravni. U jednom danu doživite smjene četiri različita prirodna oblika, nadmorskih visina, biljaka, uopšte nesvakidašnjih pejzaža i sav napor se momentalno zaboravi!“

U tom prožimanju s prirodom, više puta je planinario na Orijen, Durmitor, Maglić, u raznim vremenskim prilikama popeo vrhove Jastrebicu, Vučji Zub, Veliki Kabao, Komove. Usponi ponekad i fizički naporni, ali uvijek bogatiji za nova iskustva i sjećanja.

Sebe ne smatra alpinistom i ne penje tehnički zahtijevne vrhove. Kao ljekar, ali i običan čovjek, otac dvoje djece, smatra da su izvjesna doza straha, ozbiljnosti, profesionalnosti, adekvatne planinarske i opreme za prvu pomoć, te pouzdanost u tim sa kojim planinariš, najbolji saveznici pri svakom usponu. Vodi se time da nikada nije cilj samo popeti vrh, nego se i vratiti kući.

Uz podršku porodice, Marko Paovica svaki slobodan trenutak koristi za neki od sportova u kojima uživa posljednjih godina.Taj užitak, izuzev sa prijateljima i članovima trebinjskog planinarskog društva, odnedavno dijeli i sa svojim sinom. Raduje ga, kaže, što njegov mališan s njim dijeli istu strast prema hobiju sa kojim se na život ljepše gleda.

„Mislim da svako može da nađe malo vremena da se posveti sebi, bez obzira na godine. Ja sam se tek u tridesetoj počeo rekrativno i sportski nadograđivati. Nije lako u početku, ali kad istrajete, a pritom zavolite i rekreacija vam postane životni stil, to vas odmara i veoma je oslobađajuće“, reče Marko, čiji evidentni rezultati i predanost sada doprinose da pred sebe postavlja i teže izazove – olimpijski triatlon na Skadarskom jezeru iduće godine, kao i uspone na Triglav i Olimp.

Ono čime se vodi je da sa svakim kilometrom više zadovolji svoju dušu, a nikako puko postizanje rezultata na cilju. Posmatrano iz te perspektive, ovaj rekreativac istinskog sportskog duha, na svoje lične pobjede može gledati s ponosom!

Trijumf nad samim sobom

„Kada sam davno, prvi put prehodao osam kilometara odjednom, osjetio sam da sam pobijedio sebe, a istrčati polumaraton, bio je zaista trijumf nad samim sobom. Na 19. maratonskom kilometru osjetio sam zamor, popuštanje tetiva, mislio sam da ću odustati. Međutim, veliki broj ljudi koji su trčali oko mene i ta, nevjerovatna euforija, atmosfera koja nosi, vuče, bila je motiv da izdržim. Specifičnost tog momenta je da su mi sve tegobe odjednom prestale. A kada sam prošao cilj, bio je to neopisiv osjećaj, jer sam shvatio da sam uspio! Sve vrijeme trčanja jedni drugima smo bili podrška. Polumaraotoni su prepuni veoma motivišućih priča. Istovremeno, dok smo trčali onim ulicama, neprekidno su nas bodrili ljudi sa strane, navijali, puštali muziku, aplaudirali… dali snagu da nam sve mnogo lakše padne. Stekao sam nova poznanstva i doživio izvanredno iskustvo, za koje sam mislio da nisam dorastao“.

Parče istorije za koje je vrijedilo trenirati

„Sve planinarske ture na koje sam išao doživljaj su za sebe. Neke su bile dramatične, neke praćene teškim vremenskim uslovima, neke prepune anegdota, ali svaka uvijek neponovljiva. Izuzev u nama bliskom okruženju, imao sam priliku da se popnem i na treći najveći vrh na Balkanu u Bugarskoj, Vihren, kao i na planinu Atos na Svetoj Gori. Bilo je to 2016. godine u okviru ekspedicije, organizovane od strane Planinarskog saveza Republike Srpske, kojem pripada naš „Vučji zub“. Išlo nas je troje iz Trebinja. Obilazili smo manastire kroz Bugarsku i Grčku. Na tom putu, posjetili smo i Kajmakčalan. Osjetiti dašak istorije, stvarno je dirljiv trenutak. Neprocjenjivo i neopisivo!“

Maja Begenešić/ Glas Trebinja