Tamo negdje krajem septembra 2018., u toku prvog putovanja Peloponezom i dolazeći čuvenoj Sparti sa južne strane, iz krajolika je izranjao jedan čudan masiv. Iako je Peoloponez dosta brdovit, ne očekujete baš mali Durmitor kako izranja dok autom vrludate prostranom dolinom rijeke Evrotas, između talasastih proplanaka prekrivenih maslinama i ponekim kaktusom. Iako je taj masiv pozivao da se otkrije i činio se dovoljno „prijateljski“ da se može popeti bez tehničke opreme i priprema, plan puta je uslovio da produžim dalje, oko tih planina, ali se nekoliko puta osvrćući u autu i misleći „Aaaa, sad si mi se izvukao, ali drugi put…“.

U međuvremenu, promijeniše se planovi, dođe korona, osta korona… Ali ipak je ljeto bilo koliko-toliko normalno i ljudi su počeli pomalo ponovo da se kreću i putuju. Kao nakon neke duge zime, nekakav putoholičarski crv u meni se trgnuo iz hibernacije i počeo da mi šapuće na uvce: „Grčka… Peloponez… Ona planina…“. Kako se bližio septembar i kraj udarne turističke sezone, tako su počele kolati priče o novom talasu korone, novom zatvaranju granica, novim mjerama, itd, itd. Zbog toga se moralo odlučiti brzo i raditi brzo, da se bar u Grčku uđe prije 1. septembra. O povratku će se već misliti kada budem tamo. Onda je počelo brzinsko pripremanje, kuda ići, gledanje smještaja na bukingu (a bogami zavirivanje i u novčanik), plan puta, šta vidjeti, šta (na žalost) propustiti, neophodne potvrde o vakcinaciji i onlajn formular za ulazak u Grčku, ažuriranje navigacija, uparivanje čarapa u torbi, itd, itd.

Prije Grčke trebalo je „pregaziti“ Albaniju. Nije prošlo ni mjesec dana kako smo peli Čiku na jugu Albanije i uspomene na saobraćajne čepove i neobjašnjiva zakrčenja su još bile friške. I ponovo su se potvrdile. Za razliku od prošlog puta, sada se drum nakon Fiera odvaja i prati rijeku Vjosu uzvodno prema Đirokastri. A Đirokastra… Đirokastra ima „nešto“. Još kada sam u putešestvijima Albanijom 2010. bio ovdje prvi put, nekako sam se zaljubio, koliko god to profano zvuči. Ne znam da li je to pozicija na obodu velikog polja ukovirenog planinama ili arhitektura koju krase nizovi starih (i velikih!) kamenih kuća od kojih su sve pokrivene kamenim pločama, kao kod nas nekada. Iako je skoro sav taj stari (i ne tako mali dio) grada u priličnoj strani, kuće i ulice nisu raspoređene na terase. Ulice u starom dijelu su uglavnom kaldrmisane i prilično strme, a iznad dominara velika trvđava koja se vidi iz bilo kod dijela Đirokastre. Kako se približavam, sve mi više liči kao neka mat srebrena rijeka koja se spušta padinama brda. Centar je grčkog stanovništva u Albaniji, ali i kulture. I sam stari naziv, Argirokastro znači srebreni dvorac. Stari dio grada je na Uneskovoj listi svjetske baštine od 2005, a negdje i pri vrhu tog starog dijela je sadašnji etnološki muzej, nekada mnogo poznatiji kao rodna kuća Envera Hodže mada Albanci nisu od ovog grada pravili Kumrovec. U Đirokastri sam tri puta odsjedao u zadnjih 10 godina i sva tri puta na različitim mjestima. Zato sam sva tri puta večerao u istom restoranu Rapi (Platan), ispred koga se nalazi fino popločano dvorište u hladu starog i širokog, ali ne odveć visokog platana. Pa ja, gdje drugo nego pod platane 😊 Mjesto je u koje izlazi i domaća čeljad, pa mi daje privid lokalnog života. Ne znam da li zbog arhitekture, opuštenog, skoro boemskog duha starog dijela i Bazara, da li zbog činjenice da je Ismail Kadare takođe rođen i odrastao tu, ali Đirokastra mi je nekako doima jednim od najhemingvejskijih gradova koje vidjeh.

Granica sa Grčkom je vrlo blizu, pa osim usputnog stajanja i fotkanja ispod sela Lazarat (koga interesuje, može se i proguglati) dolazi se začas do graničnog prelaza Kakavia koji je, mislim, najfrekventiniji u Albaniji. O čekanju, graji, gužvi, zvucima i slikama koji pomalo imaju bliskoistočni čar i intezitet, neki drugi put. Čekali su kilometri odličnog novog autoputa „Ionia Odos“ od Janjine prema Patri, prelazak preko čuvenog mosta Rio-Antirio koji spaja Peloponez sa kopnom (uz mostarinu od 13,5 evra za manja auta u jednom smjeru…), dalje autoputem „Olimpia Odos“ uz obalu Korintskog zaliva do Korinta i onda ka unutrašnjosti Peloponeza. Putarina se naplaćuje pomalo, ali često, pa se uz pomenutu mostarinu do Sparte začas „nabiridža“ 40-tak evra. Kada mislim o unutrašnjosti bar južnog dijela Peloponeza, naročito manje poznatim mjestima i stazama, onda bi moja definicija bila: kao Bobani, samo sa dobrim putevima. Začas se stigne do Tripolija, a pored Tripolija – džada! Obično autoputevi jesu relativno ravne i prave dionice, nekad i po par kilometara. Zato se iznenadih kada usred brdovitog Peloponeza izbi savršeno ravna i kao strijela prava dionica od cijelih 10 kilometara. „Gatački pravac“ je koliko, 3 kilometra? U našoj perspektivi, to bi mu bilo kao jedan fini pravac od Mostaća do Huma. Već nakon Tripolija i kako se put bliži Sparti, pomalja se masiv.

A masiv o kome pišem je Tajget, a od vizantijskog vakta pa sve do 19. vijeka se zvao Pentadaktilos iliti „petoprsti“, „pet prstiju“, pošto oblik masiva podjeća na stisnutu šaku sa vidljivim prstima. Najviši među njima, Profitis Ilias ili prorok Ilija po naški sa svojih 2404 metara (kao i dobar dio vrhova planina ili brda po Grčkoj nosi taj naziv, a i u našim krajevima se često Ilija gromovnik „toponimirao“ kroz razne Sv. Ilije ili Ilina brda). Masiv dominira zapadnim dijelom doline i tim slobodarskim krajem u koji se smjestila proleterska Sparta. Iskreno, ne izgleda viši od nekih 1500-1600 metara, pogotovo gledajući iz vizure 200 metara visoke Sparte. Tajget se naslanja na tri pokrajine, Lakoniju na istoku, Mesijinu na zapadu i Arkadiju na sjeveru. Na jugu polagano prelazi u poluostrvo Mani. Ono što je karateristično za Grčku, zemljotresi, ovdje se nekako najjasnije vidi. Naime, baš na ovoj istočnoj strani Tajgeta, prema Sparti, golim okom je uočljim tzv. Spartanski rasjed, 64 kilometra dug „ožiljak“ davnašnjih pomjeranja terena uključujući i razoran zemljotres 464 godine p.n.e. koji se tadašnju Spartu sravnio sa zemljom.

Kao i čitav Peoloponez, i ovaj dio odiše bogatom istorijom i grčkom mitologijom. Skoro za svaki kamen ili drvo da se čovjek uhvati, našao bi neku priču koja se provlači zadnjih par hiljada godina. Sam naziv ova planina dobi po nimfi Tajgeti, jednoj od sedam nifmi iz Plejade. Elem, Tajgetu je Zevs vrsnim političkim manevrom obeščastio te ona rodi sina Lakedemona koji postade mitski kralj zemlje Lakedemon iliti današnje Lakonije te u najboljem maniru sadašnje turkmenistanske demokratske vlasti dade najvišoj planini ime po majci, a glavnom gradu ime po svojoj ženi, Sparti. Zato je na pravim spartanskim štitovima, sa ili na kojima bi se vraćali iz borbi, bilo samo veliko stilizovano grčko slovo „lambda“, da označava Lakedemona, Lakoniju. O samoj Sparti, drugom prilikom, da ne dangubimo…

Inicijalni plan je bio da se na uspon krene u rano jutro, pola pet i bez Milene, a da bi se uhvatila sjenka čuvene Tajget piramide. Naime, iako tako ne izgleda gledano golim okom, vrh Profitis Ilias ima oblik piramide. Zbog toga, kod izlaska sunca projektuje sjenku savršene piramide na desetine kilometara zapadno. Slično se dešava i kod zalaska sunca samo se sjenka piramide manifestuje ka istoku. Doduše, mora biti čisto vrijeme i neposredno nakon izlaska sunca. Više o ovome ima na internetu, da se smaram previše… Međutim, pošto je u pitanju solo uspon, a uprkos svim onlajn pripremama, ipak nisam htio da rizikujem bilo šta, a i sna je trebalo za nastavak putovanja. Zakunjaće se već na nekoj od tolikih plaža.

Nakon doručka, polako se kreće van Sparte i putuje južno jednim vrlo dugim pravcem, uživajući u ranom jutru u kome nas je sve od samog početka Helios sa istoka odlučio počastiti svojim bogatstvom. Nakon 15-tak minuta vožnje dolazi se do malog sela Paleopanagija iz koga jedan od puteva vodi uviše, ka izvoru i odmorištu Maganiari (negdje se pominje i Manganiari). Nakon Paleopanagije, put kreće strmo uzbrdo, sa nekoliko serpentina, ostavljajući ispod ravnice u kojima sve što se zeleni je – maslina. Nakon nekih 10-tak kilometara krivudavog puta, dolazi se do izvora Maganiari na nekih 980 metara visine. Priroda je već izdašnija, šume bogatije, a vazduh malo oštriji. Samo mjesto je kao jedno prostrano odmorište, sa klupama i mjestima za roštiljanje i par uređenih česmi iz kojih teče izvorska voda dok se mali potok odmah u blizini spušta niz omanju klisuru. Nije ni čudo što je ovaj dio za Spartu ono što su Ubla za nas, planinska svježina i bijeg od ljetne žege. Međutim, odsustvo bilo kakvog smeća, plastičnih boca u dračama, limenki, zapaljenih klupa, zorno pokazuje da ovo ipak nije izletište na Ublima. Ljudi se nekako najčešće odluče da penjanje na Tajget počnu baš odavde, ostave auta i krenu odlično označenom stazom ka malom planinarskom domu Varnava iliti skloništu kako se svuda navodi. Od ovog izvora do doma je negdje sat i po hoda i prolazi se pored još dva izvora vode. Zanimljivost je da je planinarska marka do Profitis Iliasa u obliku crvenog kvadrata, ponegdje na bijeloj podlozi. Kako vidjeh na info panou, ostale staze na Tajgetu imaju druge boje i oblike markacije.

Nego! Od izvora se odvaja jedan makadamski put koji se i dalje penje uviše, do samog doma. To mu dođe nekih dodatnih 6 kilometara puta. Na internetu sam našao kojekakve podatke, da je put loš, da se smije samo terenskim autom, itd, itd. A mislim se, neće neko parče makadama praviti probleme mom vjernom prometalu koje je pregrmilo najgore puteve Albanije uzduž i poprijeko, gledalo sa obala Baltika, po najvećem kršu mimo puteva ulazilo u Crnu Goru i vraćalo se iz iste, bilo na Leotaru, Straču u Golom brdu, gledalo bojne brodove kako gore na ivici Oriona… Realno, put ništa gori od onog „uz Žegulju“, a pošto nema saobraćaja, čak i sigurniji. Više damski nego makadamski… Pješačka staza od Maganiarija dva puta prelazi preko ovog makadama. Uz malo mapa i satelitskih snimaka, malo vježbanja memorije i dolazak do doma autom nije nikakav problem. Dobro je i to što se već kod izvora javljaju putokazi ka domu i vrhu, pa je vrlo mala mogućnost da se zaluta. Ta donja trećina Tajgeta, do planinarskog doma, je obrasla gustom borovom šumom i tek se tu dobija prava perspektiva o dubini i veličini planine, nešto što izgleda prilično dvodimenzionalno kada se gleda izdaleka. Planinarski dom (ili sklonište) se nalazi na 1550 metra visine. U pitanju je jedna klasična nevelika dvospratnica od kamena, na ivici šume i sa dosta prostora ispred.

Ulazak u stazu prema Profitis Iliasu počinje odmah pored doma i označen je tablom. Staza skoro odmah počinje da se uspinje, ali još uvijek kroz šumu. Iako je zadnji dan avgusta i dani još uvijek vrući, ovdje je jutarnja temperatura oko 24-25 stepeni i vrlo je prijatno iako krećem relativno kasno, skoro u 10 sati. Staza je odlično označena i u svakom momentu se može vidjeti bar jedna marka, ako ne i dvije-tri. Međutim, nakon nekih kilometar i po izlazi se iz šume, a staza nakratko postaje još strmija i polako ulazi u stijenovito područje. Nakon šume, vrh Tajgeta je skoro cijelo vrijeme uspona vidljiv, a staza počinje da dobija postepen i fin uspon. Nastavlja da biva odlično označena (a i utabana), kako markacijama tako i drvenim stubićima koji se pojavljuju i toliko su vidljivi u daljini da se stalno vidi kuda staza ide. I dalje je to sve krševito i stijenovito područje, ali nije ljuti krš. Nema oštrih stijena, velikih greda, nema škripova. Stijene su sedimentne i tamno sive, na momente skoro granitne boje. Kako se vidici otvaraju, tako i staza postaje sve bolje trasirana i nekako se sve iz uspona pretvara u jednu prelijepu, laganu, suncem okupanu šetnju. Naravno, i dalje se uspinjem, ali zbog odlične trase nema se osjećaj napora. Okolo je samo kamen i trava, pa čitav predio izgleda više „leotarast“ nego „orjenast“. Pogledi se šire prostranstvom doline Evrotasa, Sparta nekako zbijena i bijela pomalja na rubu polja, puca pučina Lakonskog zaliva. Kako se više penjem, tako mi se i čini da čitav horizont u daljini dobija neki čudan oreol, neku finu svijetleću izmaglicu. Odista, nekakav čudan šljašteći kaleidoskop plave i bijele boje, zamješane onako kako to samo može biti na ovoj „vododjelnici“ između Jonskog i Egejskog mora. Jasno pomislih, gledajući sve to: A neka te, moj Šantiću, ne kiti previše, no mi treba Dučić da mi ovo sve fino i gospodski konsoliduje u 2-3 versa…

Staza se i dalje uspinje i vidim da ide prema jednom krnjem zubu grebena iznad, a onda bi trebala skrenuti lijevo i grebenom, zadnjim usponom, na sami vrh. No, kako se više uspinjem, tako i vjetar pojačava, a temperatura pada. U taj čas silaze trojica mladića, baš kroz onaj „krnjak“ na grebenu. Nose ruskase, vidim i vreće, podloge. Sudeći po opremi, nisu greškom tu. Pretpostavljam da su noćili na vrhu. Pozdravimo se, razmijenimo par riječi, kurtoazno upitam za put dalje i da li su uspjeli vidjeti sjenku piramide. Na to, sa neskrivenim zadovoljstvom i entuzijazmom, ovaj što je izgledao najmlađi vadi mobilni telefon i lista mi fotke koje je napravio to jutro. Veli da su svi iz Kalamate i da je to njemu jubilarni 25-ti put da penje Profitis Ilias. Gledam one fotke i zavidim. Govorim kako je to super i da mi je drago što su imali tako fino jutro, a da ima titla ispod mene pisalo bi kako ih sad mrzim i to što su mi pokazali te fotografije i mrzim sebe što sam bio lijen da se ustajem u 4…

Na sami greben dolazim nakon nekih 4 kilometra puta i sat i 45 minuta. Tabla govori da se ta tačka zove Portes, a da je visina 2220 metara. Inače na stazi se nalazi nekoliko takvih tabli koje osim imena lokacije (ili tačke) daju visinu i geografske koordinate. No, zadovoljstvo povodom izlaska na greben i pucanja pogleda na obje strane masiva je kratkotrajno zbog prilično jakog vjetra i temperature koja se spustila na samo 16 stepeni. Za nekog ko je obučen u tanane bermudice i majičicu, to je jasan signal da se pruži korak i tako bar malo zagrije. Ostalo je još tih nekih 180 metara uspona i 700-800 metara staze koja se pravo uzdiže po nečemu što izgleda kao širok i komotan sipar, a u stvari je prilično stabilno kamenito tlo. Sipara ima malo pri vrhu, ali samo u tragovima. Na putu to vrha, na jednom mjestu se nalazi jedna jama, sa nekoliko drvenih stubića oko nje, da služe kao upozorenje. Jama je vertikalna i vrlo je blizu staze, pa su postavljeni stubići itekako potrebni, pogotovo ako zimi zapadne malo snijega.

Na vrh izlazim nakon nešto više od 2 sata, otprilike kako je i bilo navedeno na tabli kod doma, da do vrha ima 2:30. Vrh je prostran i zaravnjen, sa mnoštvom nekakvih zidića i prezida. Centralni dio zauzima jedna ozidana prostorija, bez krova, na čijem se pročelju nalaze dva manja zvona. Na suprotnom zidu u unutrašnjosti te duže i uske prostorije ima dosta ploča sa natpisima, ikona i ikonica (većinom od kamena), uglavnom sve posvećeno Svetom proroku Iliji, gromovniku. Ima svijeća, briketa i tamjana. Nikad mi mističnije i drugačije nije tamjan mirisao kao na tih 2400 metara. Stvarno da čovjek nakratko „prebaci dimenzijom“. Tlo te prostorije je izuzetno klizavo, pretpostavljam zbog ulja i voska svijeća koje se tu pale godinama. Tik iza te prostorije, među nekim drugim „zgradama“ je i metalni stubić sa malom grčkom zastavom. Svuda okolo ima tih zidića, kamenom slaganih. Koliko vidjeh, dobra su skloništa da se na vrhu odmori u slučaju jakog vjetra jer nema drugog zaklona, a takođe kao i mali bunkeri za šatore jer se dosta ljudi odlučuje da prespava na vrhu, naročito oko Svetog Ilije koji u Grčkoj pada 20. jula. Dok još blaga euforija drži, vadi se zastava i auto-fotografiše se.

I baš kad hoće, vjetar prestade, pa sam se mogao posvetiti pogledu sa uživanjem. Na istoku se skoro u potpunosti vidjela dolina rijeke Evrotas sa malenom Spartom na sjeveru i zapljuskivana vodom Lakonskog zaliva sa juga. Dobro se vidjelo najistočnije polupostvo na jugu Peloponeza, Maleas. Negdje izgubljeno u izmaglici još južnije od Maleasa se naziralo ostrvo Kitira (Kitera). Na sjeveru se prostirao lanac vrhova Tajgeta i gubio negdje u Arkadiji. Tek sa ove tačke sam mogao sagledati koliko je u stvari Tajget veliki masiv. Mesinijski zaliv se pružao na zapadu, zalazio u kopno i nastavljao na plodne ravnice i maslinike oko Kalamate. Na jugu je jasno vijugala „kičma“ poluostrva Mani. Iako smo navikli na našu golet, ova oskudnost bilo čega osim kamena na visovima Tajgeta daje posebnu sliku. Čak i ona trava koje ponegdje ima, ovdje je na padinama zakržljala i skoro nevidljiva. Samo njena oker-zelenkasta boja odaje prisustvo, gledano izdaleka. Naš „Centar za gazdovanje kršom“ bi ovdje bio potpuno na svome…

Ubrzo pristiže još par ljudi na vrh, a kako sam mogao vidjeti i čuti, niko od njih nije bio iz Grčke. Ono što mi je naročito privuklo pažnju su natpisi na kamenjima i po zidovima. Skoro pa svaki oveći kamen ugrađen u te zidove ima nekakav potpis. Kako sam pretpostavio, obično je to ime i prezime, grad i datum ili godina kada su bili gore. Za neke je sigurno trebalo prilično vremena da se urežu. A datuma (i rukopisa) ima raznih, od 1990-tih, 1960-tih, do 1922., 1899., 1890. čak! Onda, nekako pred polazak, pogled lagano pada na bliže krajeve, prilično velika šumska prostranstva na nižim istočnim obroncima, tirkizne vode poneke plaže na zapadnoj strani.

Put nazad do doma je protekao još brže i lakše. Što bi se reklo „bez đavola“. Slijedio je povratak u Spartu, kratki odmor i odlazak do još jedne lokalne, ali ne toliko posjećene atrakcije. U pitanju je Kaiadas, tj. jama u koju su, po navodnom Plutarhovom predanju, stari Spartanci bacali slabu ili deformisanu djecu koja ne bi mogla doprinijeti ratnim naporima i odbrani. Kaiadas se nalazi na starom putu od Sparte prema Kalamati, a koji vodi kroz Tajget. Nekoliko kilometara tim putem od Sparte dolazi se u selo Triti, na početku uspona uz planinu. Selo veselo i neveliko, uglavnom uz put. Ono što su mi dobri domaćini savjetovali jeste da obavezno pijem vode u Tritiju. Kada sam stigao, bilo mi je jasno zašto. Kroz cijelo selo se usput, sa obje strane, slijeva dosta vode koja ide raznim kanalima. Navodno, tu su vrlo jaki izvori, pa uz dosta kafana i restorana usput i na tim vodama, neumitno me malo podsjetilo na Jablanicu, samo što ovdje nema vidljivih janjećih stratišta. Odmah po izlasku iz sela, jedna neugledna tabla sa natpisom Kaiadas pokazuje ulijevo, pa se auto parkira tu negdje, pored puta. Sa lijeve strane je početak stepenica koje vode uzbrdo, a tu je i druga tabla koja malo jasnije kaže da je u pitanju arhološko nalazište. Nakon tačno 100 stepenica dolazi se do jedne livadice ispred stijene na kojoj se nalazi uža pukotina, nekoliko metara visoka. Ta pukotina se malo širi pri dnu i… to je to! Osim toga, jama bar u prvom dijelu izgleda kao obična pećina, sa prilično blagim padom. Slično kao i u Vjetrenici, u blizini samog ulaza duva hladan vjetar iz pećine.

Ne znam na koji su način tu mogli pobacati silnu djecu i izdajnike. Jedino ako se vijekovima i potresima ta jama nije promijenila… ili ako to uopšte nije to. A moglo bi biti ovo drugo jer je taj nekakav zdenac u koji su Spartanci masovno bacali nejaku djecu i ostale u stvari mogao biti samo produkt nečije ideje, a koja se vremenom umotavala u mistiku, književnost, a kasnije i pop kulturu. Istina, u Kaiadasu ima ljudskih ostataka, ali niti su u pitanju djeca niti ih ima dosta. Zadnje ozbiljnije priče govore da su to u pitanju možda bili okorjeli neprijatelji i izdajnici Sparte. Kada smo kod Sparte i pop kulture, 2018. sam posjetio i obišao ostatke stare Sparte (tik uz sadašnje gradsko naselje), bilo je suvenirnica, a svi suveniri redom su se naslanjali na film „300“. Ali svi! I to ne samo u Sparti već i u ostalim krajevima Peloponeza. Sjećam se da su čak i u Olimpiji većina suvenira bili nekako motivisani tim filmom. To mi bi nekako tužno jer je izgledalo kao da istorija Sparte postoji zbog ili od Termopilske bitke ili bar otkad je film snimljen. Ovaj put, međutim, suvenirnica bar u Sparti ni za lijeka. Da se ovo priča u nekoj kafani, sa par rakija i dimom od cigara, sad bi se šeretski moglo dodati: „a Sparta k’o Sparta, nije nešto…“. Mali grad, otprilike veličine Travnika, ali urbanistički vrlo fino posložen, nekako nenametljiv, opušten i da – čist. Izgleda veći nego što jeste, a zbog trusnog područja nema kuća i zgrada viših od 5 spratova. Ono što mi je prvo upalo u oko jeste da sve veće ulice imaju razdvojene trake sa zelenim ostrvom po sredini, da ima dosta žica u vazduhu jer kao da se sva električna mreža prenosi dobrim starim drvenim stubovima i sasvim regularnu prodaju na kioscima suve zeljaste materije koja svojim morfološkim karakteristikama asocira na opojnu drogu marihuanu… Još jedna stvar. Iako je pandemija bila skoro prestala taj period, svi, ali svi su nosili maske, pogotovo u unutrašnjim prostorima. Konobari su ih nosili i vani. Ako bih koga od ugostiteljskih radnika i uhvatio na prepad bez maske, reagovao bi brzinom seoske mlade uhvaćene u presvlačenju. Upitao sam na koji način regulišu takvu skoro pa vojnu disciplinu i odgovoriše mi, ako sam dobro shvatio, da su kazne izuzetno visoke, kako za osobe, tako i za poslovne objekte. Osim toga, tu kaznu može zahtjevati bilo koje ovlašteno lice, komunalac, policajac, civilna zaštita, vojno lice, bukvalno ko god naiđe.

Bilo je vrijeme za drugi dio puta, a to je odlazak do svjetionika na rtu Tenaro (negdje još i rt Matapan), najjužnije kopnene tačke Balkana i druge najjužnije u Evropi. Rt Tenaro se nalazi na samom dnu poluostrva Mani, srednjeg od tri „repa“ koji se sa Peloponeza pružaju ka jugu. Kako je put odmicao južnije od Sparte, tako su predjeli, boje i vegetacija postajali sve „afrikastiji“. Vegetacija oskudnija, sa žućkastom travom, velikim „žbunovima“ kaktusa i ponekim klasterom eukaliptusa, a zemljište više crvenkasto. Primjetna su i ogromna opožarena područja, a vidi se da veliki požari koji su bili na ovom dijelu u toku ljeta nisu poštedjeli ni neke kuće i druge objekte usput. Nadomak Gitija, koji je u neku ruku luka Sparte, moralo se svratiti na plažu Valtaki, koju još zovu i Dimitrios po olupini broda koji nasukan trune u plićaku. Nije baš Zakintos, ali velika i pješčana plaža ljepotom ne zaostaje puno. Na plaži se na nekoliko mjesta mogu vidjeti nekakve mreže i pobodeni kočići koji označavaju gnijezda morskih kornjača. Isto kao i 2018., iako se skoro cijelo vrijeme kroz Peloponez vozi pored ogromnih maslinjaka i reklo bi se da se ljudi ne bavi ničim drugim osim maslinama – ni ovaj put nisam vidio bilo kakvu prodaju domaćeg maslinovog ulja, niti mala porodična gazdinstva, niti putokaze, čak niti ono „stani, kupi, nismo skupi“ pored puta.

Gradić Areopoli, na jednoj prilično velikoj visoravni zapadnog Manija, par kilometara iznad svoje stare luke Limeni. Savršena baza za istraživanje Manija. Mirno malo mjesto, prepuno starih kamenih kuća, dvorišta sa oleandrima, maleni trgovi, stare kule i nove pravljene da liče na stare, jedan malo veći trg oko koga se grupišu taverne i (vrlo fini) kafići i koktel barovi, žamor ljudi i na dosta mjesta grčke zastave i spomenici za događaje od prije ravno 200 godina. Naime, Manioti ponosno naglašavaju da je baš iz Areopolija u martu 1821. krenuo Grčki rat za nezavisnost. Nije ni čudo za gradić koji nosi Aresovo ime. Da je čitavo poluostvro nekako posebno, osim prirode i arhitekture, dodaje i utisak da je Mani nešto kao peloponeska Crna Gora. Ljudi posebni, buntovni, a opet srdačni, priroda surova i istorija koja govori o borbama, opsadama, oskudicama, časti, a bogami i krvnim osvetama. Kad smo kod tih sličnosti, kada su me ujutro na doručku pričom pripremali za svoj karakteristični specijalitet, koji se može jesti hladan i topao, sa slanim ili slatkim, iznenadih se kad na stolu vidjeh – priganice. Prepadoh se da će me podrobac čekati za ručak na ovoj vrućini…

Kao i u ostalim dijelovima Peloponeza, zbog nekog razloga su istočne obale izuzetno lijepe, sa gradićima, predjelima i plažama koje zahtjevaju da se vozi vrlo pažljivo i podignutih prozora kako neka mušica ne bi uletjela u širom razjapljena usta od oduševljenja. Tako je i na Maniju. Redom se nižu sve ljepša od ljepših mjesta: Gitio, Kotronas, Flomohori, Kokala… Nije da zapadni predjeli peloponeskih poluostrva i područja nisu lijepi, naprotiv, ali tješim se da postoji nekakav starogrčki ep o stvaranju zemlje u kome boginja Geja za obale Peloponeza okrenute istoku kaže: „I evo zemlje, ubila se za vožnju kabrioletom ljetnim jutrima i pritom slušajući Četa Bejkera ili, za nevolju, Mata Monroa“. Kako se odmiče jugu, tako se još više pojavljuju klasični filmski stereotipi mediteranskog pejsaža: davno napravljene i odavno nekorištene kamene terase malo obradivog tla, žućkasto-zelenkasti predjeli, poneka maslina sa suncem sprženom travom okolo i nekim govečetom ispod nje kako lijeno preživa, svijetlo-siva traka asfalta kako vijuga ispred… Vrućina, baš vrućina, ali izuzetno suva. Ne pada teško. Čak i klimu gasim i otvaram prozor, čini mi se da to bolje, prirodnije hladi. Više je toplota nego vrelina. Kao neki vazdušni omotač od vrućeg, suvog vazduha koji izuzetno prija, a ne ona neprijatnost i nervoza koja nagoni na znojenje.

Onda u jednom trenutku pukne pogled na kraj poluostrva, rt Tenaro, sa dva omanja zaliva na obje strane. Onaj istočni, Porto Kagio, je već ispunjen jahtama, a i malo seoce se ugnijezdilo uz more. Zapadni zaliv, Marmari, je više hotelski rizort, poveća plaža i uredna šumica palminih suncobrana. Ova dva zaliva dijeli jedno brdo i manje od kilometra vazdušne linije. Osim toga brda, izgleda da ih i Posejdon različito tretira jer je u Porto Kagiu more mirno i bez vjetra, a u Marmariju vjetar opasno naginje one suncobrane, a još izdaleka se valjaju i smjenjuju na plaži poveliki talasi. Porto Kagio simpatično seoce, nekoliko kuća, par taverni, jedan fini kafić i sve opušteno, lagano, bez preše… Toliko opušteno da mi rekoše da mi je džaba šifra za internet jer im struja taj dan dolazi tek u 16:00… Ali zato plavog neba i mora ima napretek.

Odatle ima još samo par kilometara puta kroz potpuno suvi, kameniti predio. Jedino poneki suvozid u nekoj strani govori o prisustvu ljudi. Nije ni čudo što je za stare Grke ovo bilo predvorje Hada, sa čuvarom Kerberom koga po legendi u nekoj od ovdašnjih pećina savlada Herakle. Kontrast, i to neviđen, tom sivo-žućkasnom predjelu čini nestvarno plavo more koje mijenja nijanse od tirkizne uz samu obalu preko svijetlije, pa sve do modre u daljini. Na kraju tog puta se nalazi jedan manji skup kuća sa dva restorana oko kojih ima zelenila i par drveća, pa iz daljine u onom kamenjaru izgleda upravo kao nekakva oaza. U produžetku, skoro do samog mora je jedan oveći makadamski parking i – to je to. Nakon 1276 kilometara od Trebinja, došlo se na najjužniju kopnenu tačku Balkana do koje može doći auto. Pravo ispred auta, gledam neku hrpu kamenja koja nekad bješe neka građevina. Napravljena od prilično velikih blokova i vidljivo da je imala oblik crkvice. Odista, Vizantija tu podiže crkvicu posvećenu Aranđelovdanu (Άγιοι Ασώματοι) koju su vrijeme i ko zna šta još razgradili. Crkva bijaše podignuta na ostacima i od kamenja starog nekromantiona, svetilišta i proročišta mrtvih Posejdona Tenaronskog. No, nije tu kraj jer do samog svjetionika koji predstavlja najjužniju tačku ima još nekih 40-tak minuta hoda finom stazicom preko omanjeg brda. Staza dobro utabana i na njoj uvijek ima ljudi. Otkriva da je tu ispod zemlja u stvari crvenkasta, skoro roza. Treba biti prilično obazriv jer na stazi ima dosta kamenja koje viri iz tla i po kojima se hoda, ali koji su prekriveni tankim filmom te crvenkaste prašine i kao takvi prilično klizavi. Naravno, ne treba se pripremiti kao potpisnik ovih redova koji se na stazi pojavio u bijelim patikicama i bijelim soknicama kao da će upravo šmekerski kročiti u trebinjski kafe Mažestik iz 1989…. a iz njega izaći kao da je igrao tenis 3 sata na najfinijoj šljaci.

Odmah na početku, staza se spušta do jedne male uvale koja kao da je pobjegla iz filma „Mediteraneo“. Dvjestotinjak metara duga i dvadesetak široka, manjim stijenama okružena uvala je ispunjena vodom toliko tirkiznom da skoro boli gledati bez cvika i završava se divljom plažicom od nekih 6-7 metara širine na kojoj tanku sjenku baca jedno malo i pomalo umorno drvo. Ono što još upada u oko, osim dugih zidića po stranama okolnih čuka, baš kao kod nas, jeste veći broj nekakvih prostorija koje su izdubljene u/na kamenjima i stijenama okolo, kao da su služile nečemu. Ubrzo nakon te, dolazi i druga uvala sa isto tako čistim i svijetloplavim morem, a tik pored staze, u jednoj maloj „zgradi“, orgađenoj taman kao i kod nas po brdima kada se kakav manji do ogradi „da goveda ne ulaze“, stoji omanji rimski kompleks kupatila sa jednim većim i jednim manjim mozaikom na izvol’te. Da je kod nas, pa ni pola jada, ali ovdje, pored nekakve kozje staze i potpuno nezaštićen… Fotkam one mozaike, gledam izdubljene stijene, male bazene, pravljene kanale i zamišljam kako li je to izgledalo prije ko zna koliko, 1500, 1800, 2000 godina? Jel’ to bila Titova vila u Kuparima ili sindikalno odmaralište u Neumu?… No, ni ovdje, kao ni na cijeloj stazi, ne primjetih sa strane odbačene plastične boce, čepove, one tanke kesice iz Binga, zgnječene limenke Nektar ili Zaječarskog piva, stare kauče i podove od linoleuma, gume od Tamića…

Nakon nekih pola sata od rimskih mozaika, dolazi se do kraja, do kamene hridi na kojoj je svjetionik, napravljen još 1882., a potpuno automatizovan i pokretan solarnom enegrijom od 1984. Oko svjetionika je prostrana terasa sa tri strane. I to je to, „kraj zemlje“… Gledam u onu pučinu, poneki tanker prolazi i siječe velike talase i shvatam da sam tu, na nekih 50-tak metara visine, na „vrhu“. Da tek odatle slijedi povratak nazad, „nizbrdo“. Razmišljam kako me samo ta velika voda dijeli od Libije, a i od Krita, dolje ulijevo… I kako sam u tom trenutku južnije od glavnih gradova Tunisa i Alžira. Nalazim jednog susretljivog čovjeka koji me fotografiše sa zastavom kluba i pomislim kako se eto u par sedmica ta ista zastava zavijorila na najvišoj i najjužnoj tački Balkana.

Osjeti se da je to nekakva vododjelnica mora, sa jedne strane Jonskog, a sa druge Egejskog koji se tu negdje ispod Peloponeza sudaraju, grle i zajedno hvataju u kolo sa Sredozemnim morem. Vrijeme je takođe zanimljivo. Dosta jak vjetar, pa se pozdravljam sa snimcima iz drona. Sa zapadne strane, nikad ne vidjeh tako nemirno i divlje more. Talasa, mreška, valja, propinje i glasno diše još izdaleka, a onda se sudara sa tim jezičkom kopna, ali takvim intezitetom da je more stalna bijela pjena nekih 30-50 metara od obale. Pritom je baš bučno, što zbog vjetra, što zbog talasa. Samo par desetina metara, sa druge, istočne strane, more je malo namreškano, bez talasa i da je obala pitomija, bilo bi fino za kupanje.

Stazom nazad teško je držati koncentraciju i gledati ispred sebe jer onako plavetnilo mora skoro pa hiptnotizuje. Opet onaj kontrast sivila kopna protkanog sa dosta male, prizemne makije boje rđe i skoro encian plavetnila mora. Brzo se dođe nazad do onih tirkiznih uvala i počastih se potapanjem svoga trupla u tu egzotiku. Odista, čovjek bi mogao vječno jesti te komade čivitnog neba umočene u te tirkizne vode i da mu nikad ne dosadi. Da, bilo je baš kako se zamišlja da će biti gledajući to na nekim snimcima ili fotografijama – niti šta dodati niti oduzeti. Čovjek se olako prevari misleći da se treba malo hodati do dubljeg mora. Zahvaljujući čistoći vode, dubina od 2 metra izgleda kao do koljena.

Nevoljko i sa osjećajem nedovoljne istraženosti tog područja, kupim prnje i po ustaljenoj praksi slažem na zadnju policu u autu, da se brže osuše. Ta zadnja polica na putešestvijima po moru zlata vrijedi jer postaje 2Š. Šank u trenucima predaha i kakve užine/piknika i štrik kada se treba plažni mobilijar ili mokra odjeća brže osušiti. Dalje put oko Manija nastavlja zapadnom stranom i prvo se dolazi do malog sela Vatia. To selo je jedno od najfotografisanijih na Peloponezu jer je smješteno na izuzetno lijepom mjestu, a izgleda poput kulisa za nekakav film poput Ben Hura ili Lorensa od Arabije ili bar Žitija Brajanovog… Niz zbijenih kamenih kuća i tornjeva ravnih krovova po kojima je Mani poznat, na vrhu jednog brda, čuke, na čijim obroncima rastu masline i sa koga se proteže pogled na razruđenu obalu. U stvari te kule su karakteristika ovog dijela Peloponeza i ima ih svako selo. Kao i po Italiji, gradile su ih familije i naravno da viša i veća kula znači veće bogatstvo i status familije. Redom su sve kule zaravnjenog krova, kvadratnog oblika i visoke od 2 do 4 sprata. Naravno da su osim fukncije stanovanja imale i odbrambenu funkciju kao uostalom kule i čardaci po našim krajevima. Ono što me najviše impresioniralo, hodajući među tim kulama, jeste način gradnje, bez modernih materijala i kako se to sve održalo „uzgor“ vijekovima s obzirom na trusno područje, stalne zemljotrese, napuštenost tih sela i neodržavanje. Za samu Vatiu bi se moglo reći: spolja gladac, a iznutra Strač. Samo jedan tužni niz porušenih starih kamenih kuća, vrlo uskih uličica, visokih kula sa urušenim spratovima kroz čije zidove zjapi nebo, ostatke zidova koju su nekad bili dio neke kuće ili prostorije, sa ponekom maslinom, kaktusom i smokvom.

Odličan put vodi dalje obalom, ka malom ribarskom mjestu Gerolimenas. Nedaleko se na jednom mjestu pojavljuje znak da je u pitanju zadnja benzinska stanica na putu ka jugu. Odatle sjeverno, put nekih 20-tak kilometara vodi zapadnom obalom kroz neku vrstu visoravni između obale i brda na istoku. Ravnica, masline, poneka kuća ili vila urađena u fazonu onih kula. Neposredno pored Areopolija, prolazi se pored zaliva Diros sa čuvenim pećinama, za koje su stari Grci tvrdili da su ulazi u sami Had, ali taj segment obilaska mi nije baš primamljiv, pa ostavljam mašti na volju i guglanje. Na žalost, ostalo je da se još malo uživa šetajući u prijatno predvečerje, a onda tradicionalno brzinsko pakovanje pred sutrašnji povratak nazad sa usputnim razmišljanjima i maštanjima šta li bi to slijedeće  bilo zanimljivo i vrijedno posjetiti, a dotad – da smo zdravo!

Nikola Uljarević

Duži/detaljniji snimak uspona na Profitis Ilias – Tajget


0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *