Ako provedete petnaest dana bez uspona, a pod novinarskim stresom – odmah znate da niste spremni za Prokletije. Pogotovo ne za Karanfile i Očnjak, za koje inače niste spremni. Ali želite da osjetite duh Prokletija, makar samo proveli vikend ispod Očnjaka, u dolini Grebaja – sigurni da je i to dobitak! Još kad ste iskustveno utvrdili da i samo druženje sa „nasumičnom“ zajednicom „Vučjeg zuba“ u kombiju poveća nivo pozitivne energije u bližem okruženju – naravno da će vas srce odvesti u Prokletije, u planinarski dom PD “Radnički“…
Sad, to sa srcem ne bih tumačila, recimo samo da smo baš 28. jula naišli na akciju „Druženjem protiv zaborava“ susjednog doma, odnosno PD „Karanfil“ iz Gusinja. I saznali da je posvećena Hamdiji- Hamdi Čekiću, dobrotvoru i dugogodišnjem članu tog društva, koji je ove godine umro u Frankfurtu. Odlučili su, naime, da se upravo tog dana, druženjem i masovnim obilaskom tri nezahtjevna vrha (iako je visinska razlika oko 920 metara) – jedna od najljepših planinarskih staza na Prokletijama nazove „Hamdova staza“.
Dakle, Vlado stomatolog i ja ispratili smo „prvoborce“: Voja, Igora, Žiku, Puju i našu Mirelu iz Mostara i ništa manjeg prvoborca Željku iz banjalučkog PAK „Summit“ na Karanfile, a mi smo krenuli, sa preko 150 planinara-izletnika različitog životnog doba i spremnosti, koji su došli da odaju poštu Hamdi – da propješačimo tih 12 km „Hamdove staze“. Iako obuhvata tri vrha (najveći je Talijanka 2057 mnv), staza nije posebno teška i većim dijelom je planinarsko-grebenska. Posebno je bila pogodna za tu toplu i sunčanu subotu , pošto 1/3 staze vodi kroz šumu, a duž grebena je sve vrijeme bilo vjetrovito. Ma šta da vam kažem – za „žešće“ planinare to je nešto kao planinarski hedonizam: šuma, trava, cvijeće, vjetar, izvor na 1800 mnv, a tek kakva je voda sa Prokletija; još padine obrasle borovnicom, da se okrijepite s vremena na vrijeme; ovce i konji koji slobodno pasu: malo u Crnoj Gori, malo u Albaniji – kako ih trava odvede… Pa još na padinama Volušnice naiđete na praistorijsku ploču s crtežima, za koju neko reče da predstavlja ženu, dijete i vuka. Znakove je vrijeme malo ugladilo, ali baš malo, kad se uzme u obzir 8000 godina na Prokletijama. Još kad ih osjetite pod prstima, imate i mali problem da shvatite protok vremena. A bacite li pogled lijevo ili desno, gore ili dole, pa čak i ako samo gledate ispred sebe – oči vam ispunjavaju dramatično lijepi pejsaži: plaštovi pitomine iz kojih izrastaju travnati vrhovi Popadija i Talijanka, pa ravne travnate površine iznad litica visokih nekoliko stotina metara, okružene ledničkim cirkovima iz kojih šiklja šuma ili svjetluca sipar, šiljatim stijenama i vrhovima zabodenim u nebo, a kojima biste i vi sami dali ime Koplje, Očnjak ili nešto slično – koji nijemo stoje i čekaju vas. I dok upijate tu ljepotu, shvatate da glavno i ne vrijedi opisivati – da Prokletije morate baš osjetiti…
A kao dostojni predstavnici „Vučjeg zuba“, stomatološko-novinarska ekipa nije propuštala da, uz oduševljavanje Prokletijama, svima pojašnjava: „Naši su tamo, na Karanfilima, oni jači planinari!“ A iskrena da budem, jedno drugom smo povremeno govorili: „Ma kakavi Karanfili, mi smo danas dobili najljepše na Prokletijama…“ Ništa manje lijep nije bio ni povratak niz tu travnatu površinu iznad ogromne litice, preko vrha Maja e Can – Vrh Volušnice (1879 mnv), pa onda ponovo kroz bukovu šumu do PD „Karanfil“ i zajedničkog ručka u Hamdovu čast. Još sa ispisanim planinarskim istinama – da znamo zašto se svi tako dobro osjećamo: U planini sam našao ono što sam u gradu izgubio… U planini čovjek više vjeruje i više voli… S planine se vraćamo mlađi i ljepši… U planini čovjek najbrže pokaže kakav je…
Vesna Kešelj
Video: Uspon na Očnjak —> KLIKNI!
Video: Uspon na Karanfile —> KLIKNI!
0 komentara