Sa prvim jutarnjim zracima, sada već objeručke poželjenog oktobarskog sunca, koračamo stazom popločanom žutim jesenjim značkama. Svježina jutra se neosjetno uvlači pod kožu, taman toliko da pluća agoniju zvanu maske okončaju srećno.
Tako počinje naizmjenično nizanje slova na prvom poglavlju planinarske priče. Uputili smo se, dakle, ka prvom odredištu, a za novog drugara naše nadvijene ljepotice ti Studenci značili su otprilike ništa. Ali ipak hodam, osluškujem, upijam sve što zapara tu jutarnju tišinu i razmišljam kako i kuda naći poneku prečicu kad su me mokre čarape već na samom početku bojkotovale.
Nazire se uskoro mekana površina, obgrljena visoko nadvijenim stablima bukve. Mislim se – Bože, samo priroda može sačuvati ljupki, zeleni pokrov iznad svojih stvorenja. Sa njega se neumorno slijevaju kapi kad god čija ruka potraži oslonac na glatkoj površini stabla tih bijelih divova. U susret nam stižu usponi, klizav teren, stabla koja treba opkoračiti, sunčanice, pećine, dok sve prožima, čini se već ustaljena šala da medvjedi sigurno marširaju.
Na ekranu pametne spravice, koja ovoga puta vjerno preuzima odgovornost da zabilježi i sačuva ljepotu za kojom ljudsko oko ovdje i ne mora tragati, ogleda se poljana sa hiljadu i jednom nijansom zelene boje. Tek tada se preda mnom ukazao značaj onoga naziva sa početka, tek kada je pogled na Kalupnu gredu desno i Štirovinik tik ispred mene postao stvaran. Izvirio je iz pukotine surovog kamena i šćućuren cvijet, pravi pravcati cvijet, i sav odvažan naučio nas da u svojoj ljepoti postoji i traje, ma gdje mu je bilo suđeno da nikne. A bilo je, na sreću, baš tu gdje ostaci snijega iz dubine vrtača i kamenih bunara vode bitku sa hladnim, razasutim kamenim blokovima.
Pogled i želja sezali su dalje odatle, pa je tijelo izmigoljilo ka visini. Put nam nije utaban, odmjeravamo svaki korak prije nego što čvrstinu zamijeni odronjeni kamen. A sa jedne stijene, gotovo kao štit, svoje je široke grane razvila munika. Čovjek osjeća da sve one u svojoj snazi i čvrstini vode razgovore sa nama koji čežljivo dotle stignemo, smatrajući se dužnim da bdiju, i sa posječenim vrhom, i sa sasušenim životom.
Koliko uspon dalje raste, srce ne prestaje svoju bjesomučnu igru. Sve do Kalupne grede, kad pred umornim okom izbija plavetnilo. Stopio se uzburkani, plavi Jadran sa nebeskim svodom. Prvi put mi se u glavi javlja misao da mi se oblaci na leđa spuštaju, da na mene motre Vučji zub i Subra, pa tako u centru pažnje uranjam u tišinu koja se razliježe.
Kada smo se dočepali Štirovnika, poljuljana čitavim prostranstvom pod nogama, negdje daleko na istoku vidim vjetrenjače, dok se načičkani vazdušasti oblaci njišu, veličanstveni sami po sebi.
Kraj avanture se ne nazire, priče takođe, a krajnji domet ovih nevješto sročenih rečenica jeste spoznaja da smo nesrazmjerno mali spram moći prirode, a da nas, u isto vrijeme, samo ona može okrijepiti. Čuvajmo je, jer i ona bespogovorno to čini za nas.
Helena Brajić
fotografije: Ankica Barzut, Krsto Dursun i Igor Škero
0 komentara