Nikako nemožemo da objasnimo kako to da smo za sve ove godine zaobilazili ovu planinu. Razlozi sigurno postoje ali postoji i razlog zašto smo baš sada otišli tamo.
Srce Veleža, projekat kroz koji su provučena dava planinarska puta do najvišeg vrha Veleža- Botin. Jedan od ova dva puta je osigurana planinarska staza – ferata. Sada već poznata u cijelom regionu ova ferata mami mnoge planinare, ne samo što prolazi najvišim stijenama Velaža već i zato što spada u red težih ferata u regionu.
Svi znamo, da što teško dobiješ i srcu je draže, elem, ko se još sjeća nečega što je lako dobio
Naša družina se odlučila za uspon planinarskom stazom koja polazi sa malog jezera zatim kroz šumu prilazi stijenama Velaža. Kada se dođe u amfiteatar koji nikog ne ostavlja ravnodušnim, planinarska staza vodi desno a lijevo odvaja pravac koji vodi do ulaska u feratu.
Pratimo stazu koja lagano dobija na visini i ide stjenovitim pasovima u dnu masivnih litica koje nas prate cijelo vrijeme. Potrebno je opreznije kretanje s obzirom da se prelazi komplikovan teren ispresjecan brojnim vrtačama, škrapama i jamama.
Za svo vrijeme pogled planinara nikako ne silazi sa kamene barijere grebena Velaža. Prizor koji se pamti.
Desno se otvara pogled na kraška polja i planinske divove Prenj, Čabulju, Crvanj pa sve do planina na istoku Maglića, Volujka…
Staza na jednom mjestu naglo skreće ka stijenama i padini kojom možemo izaći na vršni greben planine i obližnjem vrhu Jaram.
Pejzaž izvajan prstima prirode
Lijep greben s par detalja koji traže povećan oprez dijeli planinu na dio sa dominatnim vrhom Botin i desno od grebena dio sa vrhovima Teleća lastva i Brasina.
Izlazimo na travnato sedlo odakle nastavljamo valovitim padinama u pravcu Botina. Usput nailazimo na mnogo dubokih vrtača sa masivnim otvorima, na Veležu je sve nekako veliko. Bez brige, staza u ovom dijelu je u potpunosti sigurna.
Na jednom mjestu napuštamo markiranu stazu koja po našoj procjeni ide ka kolibi do koje bi bez potrebe izgubili visinu a već umornim nogama to ne prija, pa smo stjenovitim pasovima došli do mjesta gdje smo opet ušli na stazu a malo zatim i pristupili na sami vrh Botin.
Pogled u nedogled, šteta što je vidljivost bila loša, sa ovog vrha se zaista vidi mnogo.Elem uživali smo i u ponuđenom.
Grupna fotografija za uspomenu, kraći odmor i nazad. Nismo imali mnogo vremena za opuštanje, u povratku smo napravili još par kraćih pauza i u sumrak došli do šume u početku staze.
Velež nas je dočekao sa lijepim vremenom, ali nas je i prilično umorio, kao da nas je želio kazniti što mu ranije nismo došli.
Vratićemo se…
Da smo zdravo!
Igor Škero
Fotografije: Krsto Dursun i Igor Škero
0 komentara