Petak je veče, 27.01.2012. Ovaj put ne pripremam haljinu za večernji izlazak već pakujem zimsku odjeću. Draško će doći po mene u 03.20h i idemo ka Šipovu. Penjemo Vitorog.
Spavam samo tri sata. Draško dolazi tačno po dogovoru, crvenom malom «Lada Nivom». Ubacujemo i moje stvari u nju i krećemo ka Banja Luci. Tamo upoznajem Miki i Sašu, te se naša mala «četvorka», preko Mrkonjić grada, uputi ka Šipovu. Moram reći kako me je vožnja tim poznatim putem ka Mrkonjiću podsjetila na godine druženja i predivne trenutke provedene na Balkani, u kampu Crvenog krsta. Ta pozitivna sjećanja su bila dobar znak; ova avantura mora biti zanimljiva!
I tako smo oko 6h ujutro stigli na benzinsku pumpu u Šipovo, gdje su nas čekali organizatori akcije i domaćini iz PSD «Vitorog» Šipovo. Tu se upoznajem sa domaćinima sa kojima ću se danas družiti! Ali, naša «lada» nam je pružila prvi izazov, nije htjela upaliti! Tu su se mladi planinari Šipova pokazali i guranjem uspješno upalili «ladu».
Iz civilizacije skrenusmo desno na neke sporedne puteve, gdje je i snijeg postajao veći, a sa njim «naiđoše» i drugi izazovi; domaćinskom kombiju, ispred nas, otpade mjenjač!! Problem je bio riješen za koji minut. S obzirom da je već bilo 7 sati, dan je postajao svjetliji, dok su se crveno žute boje razlivale nebom i otkrivale ljepote izlaska sunca. Što smo se više penjali, ispod nas je ostajala magla, koja je sakrivala okolna kupreška sela od sunca. U kratkom roku, snijeg je dosegao i 30 cm. Naša ”lada” je sporo ali sigurno poskakivala po snijegu i kretala se ka cilju. A kada uđosmo u selo Šemanovci (na oko 1100 m.n.v.) ugledah stare, trošne, drvene kolibe, ”ambare” polupane, pomoćne kućice bez prozora i iskrivljenih vrata, i jednu staricu kako se tromo kreće nekim dvorištem.
Parkirasmo auto pored jedne kućice, i okupismo se sa ostalim planinarima. Bilo nas je iz 6 raznih društava Republike Srpske. Nešto prije 8 sati, 17 planinara (od kojih tri lovca) i 3 planinarke: Nana iz Jajca, Mirjana iz Foče i moja malenkost se zamotasmo, stavismo gamaše i zaputismo uz brdo.
Zaista je bilo hladno! Najavljeno i do -15 stepeni, ako ne i niže. Za samo par minuta, dlačice u nosu su mi se sledile, disanje otežalo a kosa ”posijedila”. Prsti su mi skoro utrnuli od hladnoće, a palac desne ruke pomodrio. Mislila sam da se nikada neću ugrijati! Oformivši malu kolonu, išli smo korak po korak, upadali u sve dublji snijeg. Naravno, najiskusniji su preuzeli vođstvo i ”prtili” snijeg, koji je na pojedinim dijelovima dosezao i do 1.2m ! Momci su se kolegijalno nastavili smjenjivati na čelu kolone a i ja sam se vremenom ugrijala. Nebo je postajalo sve više plavo, a sunce se podizalo visoko na nebu. Tek tada sam počela primjećivati visoke četinare kojima smo bili okruženi. Bili su obasjani i ”okićeni” snijegom i ledom, kao jelke.
Društvo je postalo veselo, u skladu sa danom koji nam se smiješio. Iskustva su se razmjenjivala, prepričavali zanimljivi dogadjaji. I tako smo, jedno iza drugog, ulazili i izlazili iz šume i prelazili čistine više puta na kojima smo pravili kratke okrepljujuće pauze i imali priliku da probamo domaći janjski kajmak, pršut, sir, čak i suho meso od jazavca! Zamislite jedan fantastican dan! Dan koji dijelite sa ljudima pozitivne energije i humorom, jedan dan bez briga, sa glasnim smijehom i toplotom kako od sunca tako i od ljudi kojima ste okruženi, dan u čarobnoj prirodi! E baš takav dan je bio i ovaj!
Zbog visine snijega i sporog kretanja smo odlučili da ćemo popeti samo Mali Vitorog (1746m), ne i Veliki Vitorog (1906m). I tako, dok su se neki skinuli u majice kratkih rukava i sunčali na suncu, Rafa iz Jajca, inače iskusni planinar, se ”okupao” u snijegu a onda nam je na nekih 1450 m.n.v. pokazao kako se kreće kroz snijeg sa sniježnim krpljama, i kako je taj dio opreme skoro neophodan u ovakvim situacijama! Zaista, bilo bi mnogo lakše ne upadati u snijeg skoro do prepona! Ali, to nije smetalo da se primijeti žbunje divljeg šipka, sa krvavo crvenim plodovima, zaleđeno i pod snijegom. A tek riječima neopisive formacije u vidu kristala, koje su ”napravljene” tokom ledenih noći! Kada sam htjela da dodirnem jednu rukom, raspršila se kao pahulja, prateći tihim zvukom lomljenog kristala! Zaista posebno, skoro nestvarno! Priroda je i ovaj put bila milostiva i sa nama podijelila tragove u dubokom snijegu, ovaj put male zečije! Predivno ih je bilo vidjeti i pratiti način na koji se zečevi kreću. Pratili smo ih do smrznutih stabala visokih jela, a onda su nestali u gustoj šumi.
Već smo na oko 1650 m.n.v. imali ”otvoren” pogled ka okolnim planinama. A kada smo i četinare ostavili ispod nas, pojavi se malo zaleđeno brdo sa po kojom stijenom. Preko njega smo došli na vrh Malog Vitoroga, oko 13 sati. Malo je reći da sam bila začarana ovom ”raskrsnicom” između Šipova, Glamoča i Kupresa i njenom panoramom: Kupreško polje ispod nas, Janjska dolina desno od nas, daleka Klekovača (1962 m) sa sniježnim vrhom, Hrbljina planina (1461m), Lisina, Ravna gora, Kriva jelika, prašuma Janj, Cincar planina (2006m), daleki, snijegom pokriveni Vlašić (1943m) i još mnoge druge! Pogled koji treba doživjeti!
Na vrhu smo ostali oko sat; okupili se, sunčali, okrijepili hranom i pićem, opuštali. A onda smo krenuli niz brdo, u selo. Bili smo svjedoci igri sunčevih zraka pri zalasku sunca. Brzo smo se kretali niz brdo, a kako je snijeg tokom dana omekšao, upadala sam sada do prepona svaki peti korak. U selu smo opet bili u 17.20h, poslije 9h u planini, zadovoljni, raspoloženi i nasmijani. Druženje smo završili u lokalnoj kafani u Strojicama, gdje smo se i oprostili od planinara. Mi smo trebali noćiti u pl. domu domaćina «Lunja glava» (1084m) u selu Dragnić podovi, samo 15 km od Šipova, ali je nama do tamo trebalo 3 sata!!
Put do doma , avantura u avanturi.
I tako smo se, već umorni i gladni, zaputili ka domu, kroz Šipovo i opet u divljinu brda, kroz mrak, nekim seoskim planinskim putevima. Mračna šuma oko nas, divljina i nigdje ni traga od čovjeka! Kao da smo ušli u neku drugu dimenziju! Kombi je odmah imao probleme sa kretanjem neočišćenim sniježnim putevima, dok našu četvorku ”lada” nije izdavala ;). Stavljanje lanaca na točkove kombija se iskomplikovalo i potrajalo. Ne bi bio problem sjediti u autu i grijati se čekajući, ali smo imali jako malo goriva! Zaobići kombi nismo mogli zbog uskih puteva. A riječima neopisiva i mračna priroda oko nas je probudila u meni sjećanja na strašne priče! Lanci su učinili svoje, i kombi je uspio preći koji stotinjak metara, mic po mic, metar po metar, a onda je, ispred nas ”prokuvao”! Bilo je neobično vidjeti kako izlijeću iz njega uz gusti sivi dim! Pa ovome nikada kraja, zaista!! Od svih tih pratećih događaja, umora i adrenalina, ja nisam osjetila kako su mi noge mokre. Posuđene gamašne su bile velike, pa su snijeg i led upadali u moje cipele, topeći se u njoj vremenom i natapajući je iznutra!! Shvatila sam šta s edešava tek kada me je groznica počela tresti. Naravno da sam skinula cipele i rukama grijala ledena stopala dok smo čekali. Tek su mi suve i debele vunene čarape vratile cirkulaciju u njih! O, tako je divno bilo osjetiti prste i krv koja struji tabanima! A onda su domaćini pozvali druge u pomoć a mi smo se uspjeli provući pored, i nastavili ka domu. Bili smo primorani, zbog jako malo goriva. Našoj «četvorki» se pridružio najmlađi član domaćina, da bi se ugrijao u autu i pokazao nam put. Ali, i on se jadničak od zime zabunio (a temperatura je za ta tri sata nevjerovatno opala!) pa nije znao put! A onda, u sred tog mraka, u sred te nedođije, lokalni auto koji nam je prepriječio put! Naravno, nikog živog u blizini! Muški dio naše grupice je odmah izašao u nadi da će uspjeti izgurati auto u stranu, da bi mi nastavili, ali ni od kuda, bez ikakvog upozorenja, pojavi se kavkaski ovčar! Za nepoznavaoce ove rase, kavkaski ovčar je veliki pas (ovaj je bio ogroman, sa moje tačke gledišta!) dobre, snažne, skoro grube građe, po prirodi sklon da ujede i nepoverljiv prema strancima! Saša je odmah smirio pokrete rukama I ignorisao mračnog psa koji ih je uporno njuškao. Draško je postupio slično, dok je pas naizmjenično obilazio naše auto I momke, koji se više nisu pomjerali (ma nisu ni disali, ali neće da priznaju!). Ti minuti su mi trajali kao vječnost, a onda je tu tišinu prekinuo gazda psa (a i auta) i pomjerio ih, obojicu. Objasnio nam je put ka domu, jer se glavnim putem nije moglo zbog zakrčenosti snijegom, kako nam je sam rekao. Kada smo kasnije pričali o doživljenom, momci se uopšte nisu uplašili, samo su se našli iznenađeni, kako su pričali! A nas dve smo bile solidarne pa im nismo nikada ispričale o pogledima i izrazima lica koja su imali kada je pas (medvjed!) iskočio pred njih ;). Bože dragi, pa oni su bosanci krajišnici, takvi se ničega ne boje! I tako, ono “odmah tu iza krivine” nikako da dođe pa smo već svi postali nervozni jer ne bi bilo ni malo zanimljivo ostati bez goriva baš tu, pored nekog groblja, na divljoj cesti, u šumi. Ah, te sreće, osmijeha I dubokih uzdaha kada smo vidjeli svjetla planinarskog doma! Riječima neopisivo! Oko 20 sati su nas domaćini, koji su proveli cijeli dan u domu, ložeći vatru, dočekali sa osmijesima i raširenih ruku! Htjela sam ih sve redom izljubiti! Uslijedilo je presvlačenje, grijanje I večera a do 21 sati se pojavio i dio ekipe iz “prokuvanog” kombija. Jedan od njih, Dario, odmah se “latio” gitare i uz jedan fantastičan i nesvakidašnji repertoar smo nastavili druženje, grijući se uz vatricu, čaj I vino. Sve dok nismo zaspali.
U nedjelju smo kasno ustali, doručkovali, smijali se proživljenom, a onda od srca zahvalili domaćinima i tetama planinarkama koji su nas toplo ugostili i osušili mi cipele!! Dogovorili smo se da dio grupe, sa Dariom, krene do izvora Plive dok je Draško trebao probati sići do Šipova i natočiti gorivo. Kažem probati, jer nije išlo! Goriva mu je nestalo poslije tri km, pa smo se tek za tri sata susreli na izvorima Plive. Do njih smo stigli kroz šumu i tunele, napravljene od spuštenih grana. Pod težinom snijega i leda, savile su se tako nisko, da sam se i ja morala saginjati da prođem, ne uznemiravajući prirodu. Iako već prilično prehlađena i ovaj dan je bio zaista odličan, a naše druženje smo priveli kraju u jednom prekrasnom kompleksu bungalova na Plivi i kafani kod Talića. Tu smo se pozdravili sa društvom i oko 18 sati zaputili ka Banja Luci. Ispratili smo tu i Miki i Sašu a onda nam se, vjerovali ili ne, ”lada» ugasila! Ima li ovim iskušenjima ikad kraja? Isto kao na početku naše 44-satne avanture! Problem je brzo savladan a uz prijatno društvo i temperaturu sam bila kući oko 21.15 sati !
Eto, baš me neki dan majka upita: ”Odeš u planinu, samo hodaš i još se smrzneš. Šta tu može biti zanimljivo?” Ja moje zadnje ”samo hodanje planinom” ne bih mijenjala ni za šta drugo! Rado ću u nova ”samo hodanja” čim me ova temperatura i jaka prehlada prođu, pa zato ”samo” Da Smo Zdravo!
Ivana Drinčić, (Oslo, Prijedor, Trebinje) ponosni član Vučjeg zuba 🙂
0 komentara