13.02.2010. godine
SRĐAN MILIVOJEVIĆ i MARKO UKROPINA
članovi PD „VUČJI ZUB“ učestvovali na memorijalnom usponu na LUPOGLAV
Krenuli smo u 7 sati iz Trebinja prema Mostaru kako bi učestvovali na usponu na LUPOGLAV. Vrijeme u Trebinju je bilo oblačno i neočekivano dobro i toplo za ovo doba godine. Vozeći se prema Mostaru bili smo zamišljeni i misleći samo na jednu stvar, a to je u ovo doba godine zbog vremena neosvojivi vrh LUPOGLAV. Kako smo prilazili zbornom mjestu planinara primijetili smo da se snijeg spustio skroz do puta i samo smo se pogledali i pomislili šta nas gore čeka.Kad smo došli prijavili smo se članovima Gorske Službe Spašavanja ( GSS ) koji su nas srdačno pozdravili i bilo im je veoma drago zbog našeg dolaska, a i mi smo se osjećali dobrodošlim. Upisali smo se u knjigu kao 13. i 14. a kasnije smo saznali da nas je oko 40-ak planinara iz čitave BiH. Marko i ja krećemo prema Barnom dolu gdje je planiran kamp. Krećući se stazom nailazimo na sve dublji snijeg koji nam otežava kretanje, jer smo krenuli među prvima. Snijeg je napadao po granama i staza je bila praktično neprohodna, jer smo morali štapovima skidati snijeg sa grana. Nailazimo na grupu iz Banja Luke i Sarajeva i zajednički se dogovaramo da sačekamo ostatak grupe kako bi na smjenu probijali stazu. Posle 3 sata napornog hoda stižemo u selo Grabovčiće gdje cijela grupa pravi odmor.Krećući iz Grabovčića prema Barnom dolu šalimo se međusobno oko imena sela, jer je sve obraslo grabovinom što nam uz veliki snijeg predstavlja još jedan problem. Uspon je sve veći i veći,ali želja za LUPOGLAVOM daje nam snagu da nastavimo. Napokon posle 7 sati hoda stižemo u kamp i počinjemo sa postavljanjem šatora koji smo dobro učvrstili bojeći se oluje koja nas je dočekala na prošlogodišnjem, ali neuspješnom usponu zbog vremenskih neprilika. Ubrzo posle nas stižu i ostali planinari i oko 18 sati svi šatori su postavljeni. Noć je mirna i za ove uslove nevjerovatno topla i to smo iskoristili za upoznavanje sa ostalim planinarima i pričajući o sutrašnjem usponu. Nakon toga članovi GSS-a su rekli da od uspona vjerovatno nema ništa zbog velikog snijega i straha od lavina. Legli smo da spavamo i tada su došli članovi GSS-a kod nas da provjere u kakvom smo zdravstvenom stanju jer su dvojica planinara bili loše zbog iscrpljenosti i trovanja upotrebom plina u šatoru. Ležeći u šatoru samo smo ćutali i razmišljali o sutrašnjem danu i misleći o LUPOGLAVU…
14.02.2010. godine
USPON NA LUPOGLAV
06:00 časova
Budi nas velika grmljavina i nešto kao zemljotres, i Marko i ja naglo smo se trznuli i upitali šta je ovo. Čuli smo komentare po kampu ostalih planinara i shvatili da su to bile 3 velike lavine sa nekih od vrhova Prenja. Bilo mi je prvi put da nešto takvo čujem i doživim, ali smo se počeli šaliti samo da ne mislimo o tome.
07:00 časova
Posle spremanja opreme krećemo prema grobovima trojice nastradalih planinara u čiju čast se i održava memorijalni uspon na LUPOGLAV a koji su nastradali na njemu 1970 godine. Formirala se kolona i krećemo se sporo i mijenjajući se na čelu kolone zbog ogromnog snijega.
Poslije dva sata hoda dolazimo do grobova i minutom ćutnje odajemo počast planinarima. Članovi GSS-a na našu veliku radost donose odluku da se pokuša osvojiti vrh. Ubrzo izlazimo na sedlo i u tom trenutku u daljini se na trenutak pojavio on „LUPOGLAV“. Gledajući ga osjetio sam veliko uzbuđenje i pomislio u sebi kako ga moramo osvojiti jer je vrijeme bilo sve bolje i bolje, i takva prilika se ne smije propustiti, ali to je bilo moje razmišljanje a odluka je na članovima GSS-a. Kako smo se peli slušali smo savjete iskusnijih planinara jer se radi o najzahtjevnijem zimskom usponu u regionu. Prilazeći vrhu zaključili smo da se ide do kraja i da nema odustajanja što je u meni izazivalo neopisivi osjećaj koji se ne može mjeriti ničim na svijetu jer sam samo mislio na LUPOGLAV. Krećući se prema vrhu upozoreni smo da ne galamimo jer može doći do lavine i slušajući neke planinare shvatam da je situacija krajnje opasna. Dolazimo do velike padine i počinje završni uspon na vrh. Ispred mene su tri planinara a Marko je ispod mene i uvijek gledamo jedan drugog da li je sve u redu. Gledam veliku liticu i shvatam da su mi potrebne dereze i odlučujem da ih stavim jer postoji opasnost da se kliznem što bi bilo pogubno. Dajem znak Marku da i on stavi dereze što radi i ostatak grupe iza mene. Krećem se oprezno korak po korak i uz pomoć dereza i cepina savlađujem prvu od tri litice. Kasnije su članovi GSS-a postavili uže koje je dobrodošlo ostatku grupe. Počinje da duva snažna sniježna oluja i otežava i ovako opasan i rizičan uspon. Krećem se sporo, vidljivost je tek koji metar. Ne vidim nikoga ni ispred sebe a ni iza sebe. Posle nekih 50 metara vidio sam tri planinara koji su mi rekli na vrhu smo jer nisam vidio ništa od magle. Čestitali smo jedni drugima i posle 5 minuta dolazi Marko sa kojim se bratski ljubim i zajedno počinjemo da se radujemo. Osjećaj je neopisiv, vrh LUPOGLAVA je osvojen poslije 6 godina neuspješnih uspona u ovo doba godine. Na vrh je izašlo 43 planinara a desetak je odustalo pred sami vrh. Poslije slikanja sa zastavom „VUČJEG ZUBA“ odlučujemo se na silazak da se ne bi stvarala gužva, jer ostali planinari stalno pristižu. Krenuli smo zajedno nazad i oprezno se spuštajući uz pomoć konopa. Poslije sat vremena silazimo na zasad bezbjednu lokaciju. Malo smo se odmorili i u tom momentu magla se razišla i vrh LUPOGLAVA se ukazao, i malo smo bili tužni što nije bilo takvo vrijeme kada smo i mi bili gore, i zavidjeli smo drugim planinarima koji su tek tada izašli na vrh.
Skidamo dereze i krećemo nazad prema kampu stalno se okrećući i gledajući vrh koji kao da nas zove da dođemo ponovo. U jednom trenutku Marko i ja ga pozdravljamo puni sreće i zadovoljstva i ponosni što smo razvili zastavu „VUČJEG ZUBA“ na vrhu. Dolazimo u kamp gdje sa ostalim planinarima razmjenjujemo utiske i počinjemo sa pakovanjem stvari i povratku nazad sa ovog riječima neopisivog doživljaja.
Ovaj uspon malo nam je pokvarilo što sa nama nisu bili članovi koji nisu učestvovali što zbog povreda, što zbog obaveza, a koji su itekako zaslužili da se nađu na vrhu zajedno sa nama.
Veliko hvala članovima našeg društva na nesebičnoj podršci.
Do sledećeg puta , DA SMO ZDRAVO !!!
Više fotografija sa Lupoglava u galeriji fotografija —>
0 komentara