Kazbek – Gruzija
U sklopu priprema i aklimatizacije za uspon na Elbrus odlučili smo da se popnemo na Kazbek (5.054 mnv), jedan od najimpozantnijih vrhova Kavkaza.
Nakon dolaska u Gruziju 17. jula smjestili smo se u Stepancmindi, malom planinskom mjestu u podnožju Kazbeka. Plan je bio da jednu noć odmorimo, a zatim započnemo aklimatizaciju. Međutim, vrijeme nam nije išlo na ruku. Tokom narednih dana smjenjivali su se kiša, gusta magla i jak vjetar, pa su čak i lokalni vodiči vraćali svoje grupe zbog nepovoljnih uslova.
Srećom, vremenska prognoza najavila je idealan prozor za uspon 20. i 21. jula.
Dana 20. jula, u četiri sata ujutro, krećemo prema planinarskom domu sa 2170 mnv. Rančevi su teški, ali su noge odmorne i željne novog izazova. Laganim tempom, korak po korak, uz postepeno privikavanje organizma na novu nadmorsku visinu, stižemo do doma Betlemi Hut na 3.650 metara. Tu ostavljamo dio opreme, odmaramo i okrepljujemo se.
Nakon kraće pauze nastavljamo aklimatizaciju do crkve Betlemi na oko 3.900 metara nadmorske visine. To je ujedno i najviša pravoslavna crkva u Gruziji. Kratak boravak na toj visini bio je dovoljan da dodatno podstaknemo proces aklimatizacije, ali i da uživamo u jedinstvenom ambijentu ovog svetog mjesta. Nakon toga vraćamo se u dom, večeramo i pokušavamo odmoriti prije završnog uspona.
Polazak prema vrhu planiran je za 1.30 poslije ponoći, 21. jula. Nakon više neprospavane nego prospavane noći pakujemo opremu, stavljamo čeone lampe i krećemo tačno prema planu.
Vrijedi pomenuti da je dom izgrađen još u vrijeme komunizma i da je danas u prilično lošem stanju. Ipak, uprkos skromnim uslovima, u vrijeme našeg boravka bio je potpuno popunjen planinarima iz raznih krajeva svijeta.
Od samog početka dogovor je bio da se krećemo polako i ujednačenim ritmom, kako bismo organizmu dali dovoljno vremena da se prilagodi visini, jer za dužu aklimatizaciju nismo imali priliku.
Prvi dio staze vodi preko kamenitog i prilično monotonog terena. Nakon toga izlazimo na snijeg i prvi glečer. Vrijeme je za navezivanje, dereze i nastavak uspona uz svu potrebnu opremu. Nastavljamo prema vrhu osluškujući svaki signal koji nam tijelo šalje. Poneko osjeti blaže simptome visinske bolesti, ali ih kratki odmori brzo otklanjaju.
Vrijeme je idealno – vedro, mirno i bez vjetra. Napredujemo tačno planiranom dinamikom. Sporiji tempo omogućava nam da u potpunosti uživamo u prizorima koji se otvaraju pred nama. Jedan po jedan, ukazuju se vrhovi Kavkaza, a u daljini se jasno vidi i Elbrus. Zastajemo da napravimo fotografije i snimke, svjesni koliko smo privilegovani što planina pokazuje svoje najljepše lice. Osjećamo iskrenu zahvalnost prirodi na tom daru.
Korak po korak približavamo se vrhu. Ostaje još posljednja, najstrmija dionica, tehnički i najzahtjevniji dio uspona. Upravo tu nailazimo na najveću gužvu. Planinari koji se spuštaju silaze nesigurno i sa vidljivim strahom, pa je potrebno dosta strpljenja da svi bezbjedno prođu.
Kada se staza konačno oslobodila, nastavljamo završni uspon i nakon nešto manje od deset sati hoda izlazimo na vrh Kazbeka.
Umorni, ali presrećni, stojimo na 5.054 metra. Prvi vrh preko 5 hiljada za sve nas. Pogled koji se pruža sa vrha teško je opisati riječima. Beskrajni planinski lanci Kavkaza prostiru se na sve strane, a osjećaj slobode i ispunjenosti ostaje i dalje intezivan i prisutan. Vrijeme je i dalje sunčano, bez vjetra, a temperatura prijatna za boravak. Na vrhu provodimo gotovo sat vremena – svjesni da je takav poklon planine privilegija koju doživi mali broj planinara.
Ipak, sat neumoljivo podsjeća da je vrijeme za povratak. Pakujemo opremu i započinjemo silazak. Povratak protiče bez problema. Sigurno prelazimo najzahtjevnije dionice i glečere, a do doma se spuštamo za dva sata i četrdeset minuta.
Kod doma pravimo kraću pauzu, okrepljujemo se, pakujemo preostale stvari i istog dana nastavljamo silazak prema Stepancmindi. Taj dio puta bio je možda i najteži. Umor se osjećao u svakom koraku, ali zadovoljstvo zbog uspješnog uspona davalo nam je dodatnu snagu.
Za ukupno 42 sata završili smo aklimatizaciju i uspješan uspon na Kazbek. Prvi dan smo prešli oko 10 km i oko 1900 metara vertikalnog uspona. Drugi dan preko 20 km i 1500 metara vertikalnog uspona. Impresivne brojke za ove nadmorske visine, gdje je kiseonik znatno rjeđi i svaki udah zahtijeva više napora. Svaki korak postaje sporiji, a organizam se neprestano prilagođava surovim uslovima koje nameće velika visina. Upravo zato boravak na ovim visinama predstavlja istinski izazov, ali i podsjetnik koliko su ljudska upornost, dobra priprema i strpljenje ključni za siguran uspon.
I kada sumiramo sve, ovo iskustvo će nam zauvijek ostati u sjećanju kao susret sa jednom od najljepših planina Kavkaza. Kazbek nije samo planina. To je mjesto gdje čovjek nauči koliko vrijedi strpljenje, zajedništvo i upornost.
Iako smo Kazbek penjali kao dio priprema za Elbrus, posle završenog uspona slobodno možemo reći da bilo bi nepravedno posmatrati ga samo kao usputnu stanicu ili aklimatizacioni uspon. Sa svojih 5.054 metra Kazbek je ozbiljna visokogorska planina koja traži iskustvo, dobru fizičku pripremljenost i veliko poštovanje. Upravo zbog svoje zahtjevnosti Kazbek može biti i cilj za sebe, a ne samo priprema za neki drugi vrh.
Za nas je bio važan dio aklimatizacije, ali isto tako i vrh koji potpuno zaslužuje da bude nečiji primarni planinarski cilj. Njegova markantna silueta, divljina Kavkaza i osjećaj koji pruža boravak na njegovim padinama čine ga jednom od najljepših i najupečatljivijih planina Evrope i Kavkaza.
Elbrus – Rusija
24. i 25. jul 2026. – noć kada smo pokušali pristupiti Elbrusu.
24. jula u 21 sat, u domu na 4.040 metara nadmorske visine, lokalni vodič nam saopštava da je prognoza za Elbrus promijenjena. Od 6 ujutro najavljeni su udari vjetra do 70 kilometara na čas. Bez mnogo razmišljanja pakujemo opremu i oko 22 sata krećemo prema vrhu, nadajući se da ćemo iskoristiti poslednje sate prije pogoršanja vremena.
Kako smo napredovali, planina je polako pokazivala svoje drugo lice. Vjetar je postajao sve snažniji, magla sve gušća sa temperaturom od -15 °C, čineći svaki naredni korak teži od prethodnog. Na toj visini priroda ne ostavlja mnogo prostora za grešku.
Te noći, dok se na Elbrusu odvijala tragedija u kojoj su život izgubili planinari iz Zenice, i mi smo bili na istoj planini. Pod istim nebom. U istom vjetru. U istoj hladnoći. Sa istim željama. Kretali smo se prema istom vrhu.
Nekoliko sati kasnije, malo prije 6č, na svega 200 metara od vrha, kada je vjetar postao nemilosrdan, a magla toliko gusta da u pojedinim trenucima nismo vidjeli ni čovjeka pored sebe, stigla je odluka da se okrenemo i vratimo. Tada je to bila samo jedna od onih teških odluka koje planinari moraju donijeti.
Danas, nakon svega što se dogodilo, na tu odluku gledamo drugačije. Vrlo je moguće da nam je upravo ona spasila život.
U planinama često govorimo o iskustvu, fizičkoj spremi, opremi i znanju. Sve je to važno. Ali postoje trenuci kada morate priznati da ni iskustvo nije svemoćno i da je sreća ponekad saveznik bez kojeg se ne vraćate kući. Mi smo te noći imali i jedno i drugo – dovoljno iskustva da donesemo ispravnu odluku i dovoljno sreće da smo je donijeli na vrijeme.
Tek kada se vratite kući shvatite koliko je granica između uspješnog uspona i tragedije tanka. Koliko malo ponekad dijeli jedan zagrljaj po povratku od vijesti koja zauvijek promijeni nečiji život.
Zato posebno zabole komentari onih koji iz sigurnosti svojih domova olako presuđuju šta je neko trebao ili nije trebao uraditi. Na velikim visinama dovoljno je nekoliko minuta da se vrijeme potpuno promijeni i da ono što je do maloprije izgledalo pod kontrolom postane borba za život.
Planina ne pravi razliku među ljudima. Ne zanima je koliko iskustva imate, koliko ste fizički i mentalno spremni niti koliko vjerujete u sebe. Pred planinom smo svi jednako mali.
Takođe, planina ne čita komentare. Ali ljudi ih čitaju. Zato, prije nego što napišete tešku riječ, donesete sud ili podijelite neprovjerenu informaciju, zastanite i razmislite. Iza svake tragedije stoje porodice, prijatelji i ljudi kojima će te riječi možda nanijeti još veću bol.
Ova tragedija bolan je podsjetnik da nijedan vrh nije vrijedan ljudskog života. Ponekad najveći uspjeh nije stati na vrh, nego imati snage prihvatiti da se treba okrenuti i vratiti. Jer vrh će čekati. Oni koje volimo ne bi trebali čekati uzalud.
U mislima smo s porodicama, prijateljima i svim članovima planinarske zajednice koji tuguju za stradalim planinarima.
Neka počivaju u miru.
Izvještaj i fotografije: Ekspedicija „Soso – Vito“
0 komentara