Čitav vikend 12./13. mart je obećavao idealno vrijeme za zimsku posjetu Orjenu. Niska temperatura, pregšt sunca i poznate siluete orjenskih vrhova su izgledale kao idealna detoksikacija nakon lošeg vremena, loših vijesti i kraćeg perioda izbivanja iz planina.

Stoga smo odlučili da se u nedelju, 13. marta, obiđu Studenci, tek toliko da se ne osjete zapostavljeni, a da oni sa zimskom opremom i voljom za nešto više pokušaju zimski uspon na Kalupnu gredu. Uprkos najavama da će biti niska temperatura, čim je sunce ugrijalo činilo se da je zimi kraj. Pogotovo kada smo krenuli na uspon od planinarskog doma na Ublima u 9:20, bez vjetra, snijega i sa temperaturom oko nule.

Međutim, što smo se više približavali Studencima, prilično brzo je količina snijega na stazi počela da raste, a kvalitet istog da opada. Naime, suvi mrvljeni „stiropor“ je činio hodanje težim, a nametnuo obavezu stavljanja gamaša. Prva ozbiljna uzbrdica je otkrila novi problem. Nekih 10-tak cm novog snijega koji je napadao par dana ranije je samo prekrila stari, zaleđeni ispod, pa se kretanje znatno otežalo i usporilo pretvorivši se u čudan ples brzih pokreta u penjanju i sporog klizanja unazad. Iako su svi prešli nekako tu prepreku, uključujući i par novih članova, potpisnik ovih redaka je odlučio da ipak tu namontira dereze i da ih zajedno sa dugim gaćama ne skida dok paradajz na trebinjskoj pijaci ne padne bar na 1.50 KM za kilo.

Pošto se situacija oko kvaliteta snijega nije poboljšavala, a bilo ga je sve više, odlučeno je da se novi članovi zajedno sa Igorom vrate nazad. Nas nekoliko je nastavilo i ulaskom u one fine bukove šume, zastali smo i popili po crvenu pilulu koju nam je Morfius dao u domu na Ublima i prošli kroz tajni portal, koji se otvara samo onima koji cijene i vole Orjen. Ulaskom u taj svijet, skoro smo prestali pričati i jedino se čuo zvuk gaženja ili razgrtanja snijega. I uvijek oduševi taj mir gdje se upravo čuje tačno i samo ono što treba. Nema buke vani i nema buke u glavi koju desetine gigabajta nepotrebnih i nekvalitetnih informacija svakodnevno prave. Svako ono drvo u šumi je tačno tamo gdje treba da bude i visoko koliko treba da bude. Harmonija kakvu samo priroda može da podari. Kako nema lišća, sunce je bilo prilično jako, a zbog snijega i blještavo.

Nekako u tom tripu dolazimo do Studenaca relativno brzo, za manje od 3 sata od doma. Pogled na potpuno bijele Studence, prošarane zelenim krošnjama borova i munika sa plavo-bijelom nebeskom kapom i dalje čini svaku priču suvišnom. Malo odmora, da se nešto pregrize i rasprava da li kretati na Kalupnu gredu, koliko bi nam vremena trebalo, kakav je snijeg i kojom trasom (a bogami i o fizičkoj spremi nekih od nas 😉), pa prilično brzo i jednostavno usvajamo Krstov prijedlog da umjesto na Kalupnu gredu, sa Studenaca krenemo kroz šumu ka Pirinoj poljani i nazad ka Ublima.

Lagano krećemo u pravcu istoka i nakon petnaestak minuta manjeg uspona dolazimo na najvišu tačku odakle se pruža pogled ka Studencima, ali i dalje ka Leotaru i masivu Bjelasnice. Sa druge strane, nadvisuje nas Jastrebica, a ukazuje se dobro poznati horizont uokviren Vučjim zubom, Prasom i desno iznad nas Visokim brijegom. Sunce polako zalazi, temperatura se i dalje vrti oko nule i cijelo vrijeme je bez vjetra, a iznad se nebo plavi. Za šetnju teško da mogu biti bolji uslovi. Na jednom proplanku zastajemo, stavljaju se dereze jer je taj dio van šume, izložen vjetrovima i snijeg je prilično zaleđen. Nakon toga, do Pirine poljane staza gotovo čitavo vrijeme ide nizbrdo, kroz bukovu šumu, na nekim dijelovima i nešto strmije. Uz laganu šetnju skoro bez napora, priču, razgledanje, uživanje, orjentaciju (i uz pomoć drona), kraće vježbanje samozaustavljanja cepinom, približavamo se Pirinoj poljani uživajući kao kakva djeca na ekskurziji. Pokazalo se da je odabir ove rute bio pun pogodak, pogotovo za nas koji nisu nikad prošli ovim dijelom Orjena. Sam prilaz Pirinoj poljani sa zapada čini vizuru čitavog područja neobičnom, nešto na šta nismo navikli. Od Studenaca do Pirine poljane smo stigli za 2 sata, ali zbog idealnog vremena, uživanja u šetnji i pogledima, razgovoru o onome što vidimo, činilo se kao upola manje vremena.

Nakon Pirine poljane počinje onaj dobro poznati i pomalo dosadni dio puta ka Ublima, ali s obzirom na činjenicu da smo prošli jednu izuzetno lijepu turu, ni ovaj dio puta ne pada teško. Mada, zbog snijega, nije vrijeme za skidanje gamaša sve do skretanja na stazu za Jastrebicu. Na tom mjestu temperatura kao i kada smo krenuli, -10 C. Do doma dolazimo u pravo vrijeme, oko 17:30, a onda spremanje opreme, malo odmora i opuštanja, pakovanje u auta i prepričavanje kako bi opet željeli da ponovimo istu stazu. Povratak nazad u grad u suton, sa umorom, ali osjećajem smirenosti kao poslije dva Bensedina koji će nas držati bar do naredne šetnje našim blagom od Orjena. Dotad, a i nakon toga, da smo zdravo!

Nikola Uljarević

Video: Nikola Uljarević

Fotografije: Milijana Milošević, Mirko Lučić, Krsto Dursun i Nikola Uljarević


0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.